„Jezik je najsnažnije obilježje identiteta, i osobe i naroda.“

akademik Josip Bratulić

Tak imam te rada

Baš kao pravi američki konzument mahnito mijenjam televizijske programe u potrazi za nečim zanimljivim, da se malo čovjek opusti na kraju radnoga dana… I nabasam na rečenicu koja mi tako dobro sjeda. Uspješni mladi Amer s ponešto hrvatskih gena novinaru Goranu Miliću pomoću mreže svih mreža iz Novoga svijeta objašnjava kako ga je baka oduvijek izlagala hrvatskoj kulturi: jelima i riječima.
Baka, naime, usto što voli priređivati nedjeljne objede za cijelu obitelj, uvijek psuje - samo na hrvatskome! I odmah mi je jasno bilo da to nije zato što baka za američkim stolom hoće biti jako fina. Ne, ne! Zapitajte se: može li tlak tako uspješno spustiti tih nekoliko prigodnih engleskih izraza, može li vam u oluji emocija one uopće prve pasti na pamet, možete li suzbiti navalu zraka iz pluća dok usta oblikujete za strano „sh“? Kad sve to obavite, psovka već gubi svoju svrhu i bijes ostaje zarobljen u vama.
I pada mi na pamet moja školska prijateljica koja je u London otišla odmah nakon mature u doba prije interneta. I stizala su njezina pisma puna doživljaja koji prave obrise poprimaju tek kad ih nekome dragom slijete u rijeku riječi. A onda su pisma, razumljivo, stizala sve rjeđe i na koncu posve presušila… Naravno da me iznenadila kad me godinama poslije izbezumljeno nazvala jednoga jutra. „Gotovo je“, rekla je, „noćas sam sanjala na engleskome.“ Preplašila me strava kojom je odzvanjao njezin glas u potrazi za izgubljenim identitetom.
Razmišljate li katkada o riječima, o tim čarobnim ključevima kojima izražavamo sebe, svoje najiskrenije i najdublje osjećaje i doživljaje, otvaramo se drugima i oni nama? Slutite li da bez njih i veza koje stvaraju ne bismo mogli upiti doživljaje, spoznati svijet, razumjeti i posredovati najsloženije apstraktne pojmove koji su oduvijek tako ljudska preokupacija? Gdje smo te ključeve i kad dobili?
Prve prizore, pokrete, dodire, okuse, mirise i zvukove, i sve druge koji slijede, djeci bližnji stapaju s riječima. Riječima posredovanima iz davnine. Riječima kojima, kad maleni narastu, ponajbolje mogu izraziti sve, pa i oni koji misle da nisu baš rječiti.
Kako ljubav ne poznaje granice, tako u nikad povezanijem svijetu lako možete ljubiti strankinju. Na kojem ćete joj jeziku reći da je volite? Na svjetskome koji svi ponešto razumiju? I love you sasvim lijepo zvuči, kao u holivudskome filmu; možete i zapjevati kakav pjesmuljak! Baš je u uhu; nešto što niste mogli izbjeći… Ali je li u srcu? Kad preplavljeni osjećajima želite to i morate izreći, kad se riječi i djela posve izjednače, bit će to sasvim naše volim te, ili još bliskije naše imam te rada! Riječi koje su nas dočekale kad smo se rodili, i svijetu dale smisao. Na jeziku koji nas čini osobama kakve jesmo.

Gordana Lovrečić