Krajem XIX. stoljeća osnovana je Hrvatska čitaonica u Ludbregu.
Mještani su je popularno zvali "Gospodska čitaonica". Članovi su intelektualci i bogati trgovci, činovnici i oni malobrojni građani koji svojim imenom mogu dodati nadimak "plemeniti".

Ova čitaonica ima prostorije u svratištu "K crnom orlu". Tu, uz istočni zid ovog hotela prizidana je dugačka prizemna dvorana i ukusno uređena prema potrebama ove ustanove. Stolovi su presvučeni zelenim suknom, knjige smještene u staklenim vitrinama, a za razonodu je nabavljen i klavir. Osoblje hotela je uvijek stajalo na raspolaganju članovima.

Starija gospoda imaju ovdje svoj kartaški klub i dnevno svraćaju ovamo "da ubiju vrijeme". Mlađi bi čitali novine, listali časopise, ili bi uz šalicu crne kave raspravljali o važnim zbivanjima. Poneki bi i svirali, jer je među članovima bilo više glazbenih ljudi.

Ostaje još pitanje kad je ova ustanova počela s radom. Doduše, o tome su podaci vrlo oskudni, ali se zna da je 1891. već obstojala. Dr. Stjepan Ortner u svojoj knjizi "Povijest trgovišta i gradine Krapine" objavio je među brzojavima primljenim prigodom otkrivanja spomenika Ljudevitu Gaju, tekst telegrama ovog sadržaja:
"Ludbreg, Preporoditelju hrvatske književnosti i čitavog naroda, kliče iz sve duše: Vječna slava! Ludbreška čitaonica. Horvat predsjednik, Kečkeš tajnik." U nastavku teksta čitamo ovo: "Rodoljubi Ludbrega čestitaju Krapini na podignuću spomenika Gajeva. Slava probuditelju hrvatske svijesti i pjesniku narodne pjesme! Još Hrvatska ni propala. Bog i Hrvati! šantek, Feržić, Krsnik." (šantek je bio općinski bilježnik, a Feržić ravnatelj pučke škole).

I dok tako ova čitaonica intenzivno radi, Gospodarska podružnica prikuplja posebni knjižni fond i privikava svoje članstvo da se što više služi lijepom i korisnom knjigom. Za knjige je župnik Josip Binder dao jednu prostoriju u ludbreškom župnom dvoru. Kad je on (1895.) naglo umro, prenio ih je Ante Feržić preko ulice u zgradu stare škole. Godine 1899. izgrađena je školska zgrada na trgu Sv. Trojstva. Budući da je općina kupila staru školu da u njoj smjesti svoje urede, moralo se sve preseliti u novosagrađenu zgradu. Tim knjigama služe se članovi gospodarskog društva, a to su uglavnom poljoprivrednici, obrtnici i gdjekoji činovnik nižega ranga. Pomalo raste uvjerenje da je potrebno osnovati čitaonicu i za mještane koji nisu imali sreću da steknu neku višu naobrazbu. Oko 1900. stvara se "Čitalačko društvo".

Godine 1904. već je organizirana "Hrvatska pučka knjižnica i čitaonica u Ludbregu". I tako dugi niz godina žive dvije čitaonice jedna uz drugu svaka svojim životom.

Prvi članovi "Pučke čitaonice" bili su Rok Vađon, poljoprivrednik, prvi predsjednik, Viktor Mađarić, kolar, blagajnik, Mirko Panić, poljoprivrednik i cemešter (zvonar), Zvonko Kerstner, medičar, knjižničar (a od 1912. tajnik), Ivan Vađon, poljoprivrednik, sin Filipov (Kalnička ulica), Ivan Mađarić, stolar, kasnije podoficir jugoslavenske vojske, Mile Basanac, općinski bilježnik, Franjo Premec, poljoprivrednik, poslije I. svjetskog rata općinski nadstražar, Mirko Cvetko, odvjetnički solicitator, Mirko Vađon, poljoprivrednik, Stjepan Mađarić, kolar, Franjo Hrešč, poljoprivrednik, Ivan Prijatelj, izučeni ratar, općinski načelnik (1908.), Mijo Hrešč, poljoprivrednik, Tomo Kranjčec, poljoprivrednik (od 1912. predsjednik), Ljudevit Vrančić, bankovni činovnik i Ana Borovečki, supruga općinskog blagajnika, odbornica.
Sačuvana su pravila ove čitaonice iz 1913. godine. Tu piše i ovo: "Svrha društva je širenje obrazovanosti među svojim članovima, podupiranje narodne književnosti i njegovanje društvenosti... Nabavljat će za čitanje političke, beletrističke i strukovne časopise i knjige: priređivati će poučna predavanja i zabave."

Svojih prostorija ova čitaonica nema, zato više puta seli. U prvo vrijeme članstvo se sastaje u staroj "špricalki", zatim u dvorišnoj kući liječnika Emanuela Kalava (na toj okućnici je danas sjeverni dio Grošničke ulice ("Vulička"). Poslije I. svjetskog rata je u kući Pavla Dobca, zatim u zgradi "Udruge" (današnja zgrada "komiteta"). Odavde seli u kuću Danice Milhofer (kuća je bila na okućnici južno od nekadanašnje Komercijalne banke), pa konačno pred II. svj. rat u zgradu građanske škole, bivši hambar kneza Batthyanyja. (Marija Winter, Iz povijesti Ludbrega i okolice, knj. 2, 2000).

Knjižnica u Ludbregu nije djelovala za vrijeme I. svjetskog rata, a nakon neuspješnog i nasilnog pripajanja Sokolskom društvu 1929. godine njezin rad prestaje. Obnova djelatnosti knjižnice pokrenuta je 1934. godine u kući Danice Milhofer, a potom u Građanskoj školi. Okupljena mladež djelovala je u sekcijama za pjevače, svirače, šahiste, glumce, esperantiste i sportaše. Knjižnica je raspolagala s 2.000 knjiga i većim brojem novina. Ova bogata aktivnost prekinuta je početkom II. svjetskog rata: knjižnica je opljačkana, a gotovo sve knjige spaljene.
Poslije rata knjižnica djeluje u sklopu Narodnog sveučilišta u Ludbregu. (Jasminka štimac, Vodic Gradske knjižnice i citaonice Metel Ožegovic Varaždin, 1997).

Od 2004. godine Knjižnica djeluje kao samostalna ustanova te radi u dva odjela – odjel za odrasle s čitaonicom dnevnog tiska i računalima za pristup internetu te dječji odjel. Knjižnica raspolaže s više od 40.000 svezaka na oba odjela, a na dječjem odjelu redovito organiziramo i različite radionice (njemački jezik, priče za laku noć, promocije knjiga i sl.).

Općenito o knjižnici

Gradska knjižnica i čitaonica „Mladen Kerstner“ Ludbreg djeluje u prostoru od cca 184 m2 u zgradi Centra za kulturu i informiranje „Dragutin Novak“ Ludbreg, na adresi Trg Svetog Trojstva 19. Djelatnost Knjižnice se odvija na dva odjela (odjelu za odrasle, te dječjem odjelu), a od 2014. godine, dječji odjel proširen je na prostor igraonice. Stalno su zaposlena četiri djelatnika, a puno nam pomažu i naši volonteri. Knjižnica organizira mnoštvo programa za djecu i odrasle, kako bi informirali, educirali, podržavali kulturni i društveni razvoj naše zajednice, te omogućili slobodan pristup znanju.

O Mladenu Kerstneru

Mladen Kerstner (Ludbreg, 8. srpnja 1928.- Zagreb, 9. rujna 1991.)
Hrvatski novinar, pisac, redatelj
Pisao je pjesme, pripovijetke, drame za radio (30), kazalište (4), i televiziju. Bio je član Društva hrvatskih književnika. U svojim djelima na poseban humoristički način tematizira rodni kraj (ludbreška Podravina), problematizira težak život ljudi ruralnog kajkavskog mentaliteta. Najveće domete postigao je u svoja dva djela, od kojih su nastale popularne televizijske serije, Gruntovčani i Mejaši. U njima je kreirao nezaboravne likove Dudeka, Regice, Cinobera, Presvetlog i dr.

"Meni je mileše gladen sedeti pod svojom hruškom, nek se bogactvo sveta imeti", konstatirao je o svom rodnom kraju Mladen Kerstner.