Svake godine 21. veljače podsjetimo se koliko je važan materinski jezik, onaj koji od malih nogu učimo u obitelji i na kojem se najbolje možemo izraziti. UNESCO je odluku o proglašenju Međunarodnoga dana materinskog jezika donio 1999. ističući obvezu očuvanja vlastitoga jezika, ali i jezične raznolikosti.

Od više od sedam tisuća živih jezika na planetu, polovici prijeti izumiranje. U okolnostima globalizacije još je veći pritisak svjetskih jezika, a u proteklim desetljećima svjedoci smo izumiranja i naših lokalnih govora. Tema je ovogodišnjega Dana „Poticanje višejezičnosti za uključivanje u obrazovanje i društvo“. UNESCO drži da obrazovanje, temeljeno na prvom jeziku ili materinskom jeziku, mora početi u ranoj dobi jer je briga i obrazovanje u ranom djetinjstvu temelj učenja i napretka. Upravo je prije sedam godina Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje 21. veljače uzeo kao početak Mjeseca hrvatskoga jezika, koji završava 17. ožujka, na dan objave „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika“.

Gordana Lovrečić

ZAŠTO SE KAJKAVCI SRAME GOVORITI SVOJIM MATERINSKIM JEZIKOM

Ovo pitanje nametnulo se samo po sebi nakon razgovora s mladim koprivničkim književnikom Markom Gregurom koji je nedavno posjetio Gradsku knjižnicu i čitaonicu „Mladen Kerstner“ Ludbreg.
On je jedan od mlade garde hrvatskih književnika koji uspješno stvara na kajkavskom jeziku. Svaka nova knjiga u kojoj se čita domaća rieč, dragocjena je i pridonosi očuvanju materinskog jezika. Za svoj posljednji roman „Vošicki“ , Marko Gregur je dobio nagradu „Fric“ kao najbolju knjigu fikcijske proze za 2019/20.
A kao odnedavno novi tajnik Društva hrvatskih književnika, naš gost ima zahtjevan zadatak poboljšanja materijalnog statusa pisaca, kojima će se uskoro početi isplaćivati naknade za posudbu knjiga u knjižnicama. S Markom Gregurom razgovarao je Stjepan Stjepić, ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice „ Mladen Kerstner“