U izlogu Gradske knjižnice i čitaonice u utorak je otvorena izložba novinskih članaka iz digitalizirane baze varaždinskog tiska i preslika dijela arhivske građe Narodnog odbora Kotara Ludbreg koja se čuva u Državnom arhivu u Varaždinu koji su od iznimne važnosti za povijest knjižničarstva na ludbreškom području.

Ovom izložbom Gradska je knjižnica počela programske aktivnosti u sklopu Mjeseca hrvatske knjige od 15. 10. do 15. 11. 2024. Pod sloganom Pričaj mi… u cijeloj zemlji održat će se više od 2000 različitih programa koje su osmislile narodne, školske, visokoškolske i specijalne knjižnice, centri za kulturu, vrtići, instituti, izdavači. Među njima su i programi koji će se održati u našoj knjižnici u sljedećih mjesec dana.

Izložbom se ujedno obilježava i na skroman način proslavlja 120. godina Gradske knjižnice i čitaonice Mladen Kerstner Ludbreg koja je osnovana 17. rujna 1904. godine.

Izloženo je 30-ak preslika novinskih tekstova i originalnih isprava dosad nepoznatih široj javnosti i na temelju kojih će se steći potpunija slika o počecima djelovanja knjižnica i čitaonica u ludbreškom kraju.

Donosimo najvažnije dosad nepoznate činjenice. Ludbrežka čitaonica koja je imala sjedište u svratištu K crnom orlu puno je starija nego smo mislili i u tisku se spominje 1890.,  godinu dana prije nego je navela Marija Winter.

U  „Varaždinskome viestniku“ od 10. siječnja 1891. objavljen je članak o održavanju glavne skupštine Hrvatske čitaonice 28. prosinca 1890. Prema novinskom izvješću, početkom te godine imala je čitaonica 60 članova. Za predsjednika je izabran Donat pl. Kiss, potpredsjednik je Vilim Sheyer, tajnik J. Rosenberger, blagajnik V. Kečkeš. U odbor su imenovani  g. Šrabec, vitez Trnski, pl. Gayer, conte Fanfogna i Kuzmić. U revizionalni odbor izabrani su Metel barun Ožegović i conte  Fanfogna. Čitaonica je bila pretplaćena na 15 novina i to hrvatske, mađarske i njemačke.

U tisku je pronađen i točan datum otvorenja Ludbreške knjižnice i čitaonice. „Naše pravice“ u broju 27 od 22. rujna 1904. objavile su vijest o početku rada Hrvatske pučke knjižnice i čitaonice:

„Hrvatska pučka knjižnica i čitaonica ustrojena je nastojanjem odvjetničkog perovodje g. Dragutina Demla, a podporom sve inteligencije ludbrežke. Dne 17. rujna tg. bilo je otvorenje, a pravila su podnesena na odobrenje. Želimo knjižnici i čitaonici sretan uspjeh, jer će kulturnom i političkom naobrazbom puka napredovati i narodna svjest i odporna snaga Hrvata, proti tudjinskoj natruhi.“

Knjižnica je s prekidima radila sve do 1941. Iako kroničari spominju da je njen rad obnovljen odmah 1945. prvi pisani trag iz kojeg se to može utvrditi tekst je u Varaždinskim vijestima u broju 152 od 27. siječnja 1949. o početku rada Narodnog sveučilišta, u kojem se, uzgred, spominje i ludbreška čitaonica…

„Nastupom zime otpočelo je redovnim radom Narodno sveučilište frontovske organizacije u Ludbregu. Predavanja se održavaju svakih 14 dana u dvorani čitaonice, a broj posjetilaca stalno raste...“

Prvi službeni dokument o postojanju knjižnica i čitaonica u tadašnjem ludbreškom kotaru pronađen je u Državnom arhivu u Varaždinu. U dopisu Povjereništva za prosvjetu i kulturu NOK-a Ludbreg od 9. prosinca 1950. u prijedlogu budžeta za 1951. godinu predviđena  su novčana sredstva za Narodno prosvjećivanje, predvojničku obuku i fiskulturu, a u stavci 5. za knjižnice i čitaonice planirano je 10.000 dinara.

Zapisnici savjeta za prosvjetu i kulturu Narodnog odbora Kotara Ludbreg glavni su izvor podataka o radu knjižnic(e)a u tim poratnim vremenima. U zapisniku Savjeta od 7. kolovoza 1953. spominje se prvi puta knjižničar Branko Kancijan.

Knjižnica je 1954. obilježila 50. godina postojanja, a cilju što bolje popularizacije čitanja, naročito po selima, u suradnji s Gradskom knjižnicom Varaždin dogovoreno je osnivanje putujućih knjižnica u selima u koje se po 50 knjiga dostavljalo iz ludbreške knjižnice.

Na području ludbreškog kotara bilo je tada 14 čitaonica ( Ludbreg, Selnik, Kuzminec, Struga, Kućan, Mali Bukovec, Bolfan, Luka, Slanje, Martijanec, Selnica, Kutnjak, Rasinja i Poljanec), te 16 knjižnica (Hrženica, Struga, Poljanec, Sv. Petar, Kučan, Luka, Martijanec, Kutnjak, Đurđ, Slanje, Hrastovsko,Selnica, Ludbreg, Mali Bukovec, Rasinja i Kuzminec).

U izvješćima Savjeta za prosvjetu i kulturu NOK-a Ludbreg spominje se da je u čitaonicama i knjižnicama „stanje najteže, jer nema podesnih prostorija, poteškoće su zbog ogrjeva, rasvjete itd. Smatramo da bi svake godine trebalo osigurati najpotrebnija budžetska sredstva  za održavanje čitaonica i knjižnica u selima. Naše su knjižnice siromašne knjigama, a naročito manjka lijepa knjiženost.“

Ta jubilarna 1954. godina bila je važna jer u knjižnicu dolazi danas svima dobro poznata osoba. Savjet za prosvjetu i kulturu NOK-a Ludbreg na sjednici  od 15. srpnja 1954. Mladena Kerstnera namješta za knjižničara privremeno u honorarnom svojstvu s otkaznim rokom od mjesec dana. Na dužnost je Mladen Kerstner stupio 1. kolovoza 1954.

Velika je nepoznanica bilo i mjesto gdje se knjižnica nalazila. Prema sjećanjima starijih ludbrežana, njena zadnja lokacija prije preseljenja u zgradu današnjeg Centra za kulturu i informiranje „Dragutin Novak“ bila je zgrada župnog Caritasa koja se nalazi preko puta ludbreške župne crkve. Istinitost toga podatka potvrdili smo sasvim slučajno, radeći na na našem novom izdanju ludbreških razglednica pod naslovom „Ludbreški radioamateri“. Među brojnim sačuvanim klupskim dokumentima nalazi se i dozvola za rad kluba koji je izdao Savez radioamatera Jugoslavije i u toj dozvoli kao sjedište Radiokluba 1954. navodi se Gradska čitaonica!

Kao samostalna ustanova knjižnica radi do kraja 1960. kada je 8. prosinca te godine doneseno Rješenje o pripojenju Narodne knjižnice i čitaonice sa svim inventarom i osobljem Narodnom sveučilištu s 1. siječnjem 1961. godine. Od dokumentacije iz toga vremena u knjižnici su ostale sačuvane samo knjige članova i inventarne knjige dok su izvješća o radu bila sastavni dio Izvješća o radu Narodnog sveučilišta. Iako je većina sačuvana u prijepisu, ona su dosta štura i nepotpuna. Veliki je problem što nedostaju izvješća od radu za punih 18 godina i to za godine od 1968. - 1977., 1979., 1980., 1982., 1984, 1985.,, 1986., 1990., 1991., 1992. i 1993. godinu.

Pronađene isprave i novinski tekstovi trebali bi biti tek početak istraživanja bogate knjižničarske tradicije u ludbreškome kraju, treba ih publicirati na ponos svim knjižničarima koji su svoj radni vijek ugradili u plemenitu misiju koju ova profesija ima u duhovnom obogaćivanju svakog čovjeka.