Tjedan dana nakon Varaždina, koprivnička književnica Zdenka Čavić svoj roman prvijenac, "Pročitaj poruku" u četvrtak, 2. lipnja predstavila je i ludbreškoj publici.

Na programu u dvorcu Batthyanny, roman za djecu i mlade uz autoricu, predstavili su Tugomir Orak predsjednik Varaždinskog  književnog društva i voditeljica programa, Edita Kutnjak Zlatar. Ulomke iz romana čitale su Korana Lukač, Jana Sabol i Zara Lu Sakač,a u glazbenom dijelu programa nastupila je Tena Benjak, maturantica glazbene škole iz Varaždina

Nakon četiri zbirke poezije:  Kaj vu meni, Dotaknuti srcem, Cipele od senja i Zaprpreni kaj, te zbirke kratkih priča Niska crnih bisera, Zdenka Čavić napisala je i svoj prvi roman koji je iz tiska izašao potkraj prošle godine.

- Gospođo Čavić, Pročitaj poruku je slojevit roman u kojem su osim naraštaja koji tek stasa njihovi prijatelji, roditelji, profesori, pa čak i njihove bake i djedovi. Kako je nastao roman i kome ste ga posvetili?

Ukratko da kažem meni je drago da sam drugu promociju svog romana imala u meni dragom Ludbregu, gradu koji volim i osjećam posebno svojim, a uporište romana je bilo u mojim mislima vezanim uz prošlost, život koji sam imala kao mlada osoba, pa kasnije kad sam dobila svog sina kojem sam posvetila ovaj roman.  Dakle, tinjalo je u meni godinama, taj roman je na neki način oživotvorenje mojih težnji da i na taj način kroz prozu a ne samo kroz poeziju prikažem  dio sebe , dio sadašnjih zbivanja u okvirima naše stvarnosti koja i nije tako lijepa, opisujem život u vrijeme korone, opisujem život mladih u vrijeme korone, sa svim brigama koje nosi mladost u budućnost koju imaju srednjoškolci, jer sam i sama u tom romanu izmjestila radnju u školu koja ima dosta sličnosti sa školom koju sam pohađala kao učenica u osnovnoj školi, a u kojoj je kad je bila gimnazija školu pohađao moj otac, a kasnije i moj sin. I u našim pričanjima isprepliće se vrijeme prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koju sam sam imala potrebu prikazati kroz par likova i kroz njihovo odrastanje i odnos spram profesora i spram međusobnih druženja i problema koje mladost ima, spram odnosa prema roditeljima kojima život također u mladosti nije bio bajan niti je njima sada.

-U romanu progovarate o odnosu starih i mladih naraštaja kroz njihovo odrastanje. Danas djeca odrastaju uz tehnologiju, prepušteni su sami sebi,  imaju li razumijevanja i potporu kad smo im potrebni?

Uvjeti današnje socijalizacije su daleko skučeniji nego smo ih mi imali u našem odrastanju i komunikaciji s našim roditeljima. Njih to čak zabrinjava ponekad, sve je više otuđenosti koja se reflektira zbog ubrzanog načina života. Roditelji u borbi za opstanak jednostavno nemaju vremena za svoju djecu. Bolje rečeno, imaju daleko manje nego su naši roditelji imali s nama. Htjela sam oslikati što se dogodi kad jedna mlada djevojka ostaje sama jer joj roditelji putuju, imaju svoj život a ona je na neki način prepuštena sama sebi. Na žalost kad iskušava seksulanost, ostaje trudna. Pošto je to svevremenski događaj o kojem rijetko tko želi progovarati jer je težak i mučan, susresti se s nečim takvim nikad nije bilo lako ni u moje vrijeme, a ni u današnje vrijeme. A mislim da danas, više nego prije ljudi love prečace, on se danas zove ne donesi život na ovaj svijet. I ja sam u romanu oslikala stvarnost gdje se to dijete bude rodilo. Drugim riječima kao pisac osvještavam svoj stav o životu koji branim da je pravo na život neoborivo, bez obzira kako se taj život dogodi.

- Nakon četiri zbirke poezije napisali ste i roman. Podijelite s nama iskustvo i razlike u pisanju poezije i proze.

Pa eto, rado ću vam o tome pričati.  Poezija je koncentrat koji daje jedan supstrat emocija, barem kad je ja pišem u jednom dahu i izričem je u biti kroz snažnu emociju kojoj dajem predznak od naslova pa do jednog sadržaja koji je u tom supstratu dat egzaktno, odmah i sada i koji ima veliku odgovornost prema onome tko čita. Ali proza ima naoko jednu pitkost i veću širinu. Međutim za svakoga tko piše preporučam da iskuša sam sebe i da pokuša izmjestiti situaciju o kojoj želi pisati tako da najprije ima pred sobom uvid u sve likove, u njihov način živovota, u milje u kojem se oni svakodnevno kreću. Jer gledajte, kao što u pjesmi dajem emociju, moj svaki lik je živ. On mora imati život kao u stvarnom životu. Svaka ta mlada cura, ta Lana koja je junakinja mog romana kao i njezin brat, to su djeca koju danas susrećeš na ulici i prema tome kako sam ih ja opisala, djeca su danas takva i smatram da je umješnost svakog pisca,u tome da mu likovi imaju stvaran život.

- Nakon što odradite promocije romana Pročitaj poruku, na čemu sada radite?

Nova knjiga proze koja će do kraja godine ugledati svjetlo dana je o osjećajima. Naime,smatram da u toj praksi pošto sam se okušala u poeziji kako štokavskoj tako i kajkavskoj, okušala sam se  u kratkim pričama i sad u romanu za mlade, pa kažem idem korak dalje. Želim opisati emocije i osjećaje koji se zbirno gledajući javljaju od pamtitvijeka, od postanka čovjeka. Što je tuga, što je žalost, što je radost, zavist, dobrohotnost? Ja sam si postavila zadatak da o tim osjećajima pišem sa psihološko filozofskog stajališta kroz kratke crtice koje nas uče o svevremenosti  a u užurbanosti današnjeg života o tome kako kroz osjećaje prijeći što manje oštećen. Nije da pametujem nekome, nego da pokažem put i način kako da se kao ljudi izgrađujemo bez obzira na godine bili oni na pragu života ili na pragu straosti. Ako te osjećaje pravilno savladaju i kroz njih prođu, želim da se poveća kvaliteta njihovog života, da nešto nauče, te da da duhovno ojačaju i postanu bolji ljudi.