U ponedjeljak je Gradsku knjižnicu  i čitaonicu „Mladen Kerstner“ posjetio  publicista i književnik Nenad Piskač. Došao je, kaže, u posjet svome prijatelju, akademskom slikaru Goranu Petraču. Knjižnici je darovao prve tiskane primjerke drugog izdanja svoga romana „Prvo računalo“. Knjiga je nedavno izašla u izdanju „Naklade Bošković“ iz Splita. Ovaj kratki i iznenadni susret bila je prigoda za razgovor s književnikom podrijetlom iz belskoga kraja koji je kao novinar i publicist početkom 90-ih godina prošloga stoljeća puno pisao o Ludbregu. 

-Kakva je veza ovoga romana s Ludbregom?

Veza je zanimljiva. Naslovnu stranicu 2. Izdanja radio je ludbreški slikar Goran Petrač, moj veliki prijatelj. Tu smo knjigu radili protekla 2 mjeseca, navratio sam do njega, dao mu prve primjerke da vidi kako je to ispalo. A kad sam već tu onda smo došli i u knjižnicu darovati koji primjerak da knjiga lakše može doći do čitatelja.

-Hvala lijepa na daru i ime naših čitatelja. Zašto ste radili drugo izdanje?

Prvo je izdanje odavno nestalo. Izašlo je iz tiska 2004 u Zaprešiću i već 2005 nije više bilo nijednog primjerka. Pola naklade otišlo je  u Kanadu, SAD i Australiju, a pola je kod nas u Hrvatskoj ostalo. Van je otišlo zato što su moji prijatelji iz Kanade, SAD i Australije pomogli u izdavanju knjige. Ja sam tada teško mogao, ali i sada,  doprijeti do nakladnika jer očito da tema baš ne korespondira sa političkom korektnošću koja danas vlada u Republici Hrvatskoj.

-Što je tema romana?

Riječ je o povijesnom romanu za djecu koji opisuje razdoblje od 1990 d0 2000-te, do kraja mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. U tome se razdoblju opisuje sudbina jednog djeteta iz Slavonije čije je djetinjstvo prekinula velikosrpska agresija. U prvoom se poglavlju obrađuje kako to izgleda kad jedno selo doživi vojnu agresiju, u drugom kako izgleda odrastanje jednog djeteta od 8 do 15-te godine u progonstvu koje se događa u Dalmaciji. I u trećem je poglavlju riječ o povratku u rodni zavičaj, u hrvatsko Podunavlje.  Čini mi se da ta tema kojom se ja bavim nije poželjna s obzirom da se pokušava izjednačiti i odgovornost za agresiju i za obranu. Sve je to kao isto, itd. dok recimo moj roman potpuno jasno govori tko je agresor a tko žrtva, što se događa sa žrtvom, kako je ta žrtva odrastala i kako je na kraju spremna opraštati.

-Smatrate li da ste zbog toga kao intelektualac i pisac postali žrtva svojih svjetonazorskih i političkih stavova?

Ja mislim da čovjek mora biti vjeran smome sebi, svojoj savjesti i ako se bavi pisanjem mora pisati kako misli onako kako vidi stvari i onako kako misli da bi te stvari trebalo iznijeti pred publiku. U tom smislu jesam žrtva, da.

-Kako ste ipak uspjeli pronaći nakladnike?

Za izdanje iz 2004-te sam potrošio 2-3 godine da bi došao do nakladnika koji bi bio spreman to objaviti. Kako nisam nikoga našao,  pojavio se jedan moj kolega prevoditelj koji je imao nakladničku kuću. Kad je pročitao opaske urednika 1. Izdanja, a urednik je bio pokojni književnik Dubravko Horvatić, on je to uzeo u obradu i knjiga je brzo izašla. A kod drugog izdanja sam također morao tražiti nakladnika, našao sam ga u Splitu. Ja sam njihov kućni autor jer sam u nakladi Bošković objavio 3 kajkavske zbirke pjesama, tako da je ovo prošlo bez problema.Doduše, firma nije imala obrtnih sredstava da može ući u taj posao, tako da su mi i kod drugog izdanja pomogli prijatelji iz diijaspore.

-Zašto se kod nas nacionalno osviještene koji ističu svoje domoljublje proglašava nazadnim, kamenjarima. Što se to događa u našem društvu?

Ja bih rekao da se događa povratni udar poraženih snaga u Domovinskom ratu koje su se konsolidirale. Prvo su zauzele ustanove, zatim neke političke stranke za koje su vjerovali da ih neće zauzeti a onda i kompletan javni prostor, prije svega mnedije. Kako se s time nositi? Jednostavno, čovjek mora i dalje stvarati bez obzira ima li ili nema pristup medijima, financiranju ili sufinanciranju od državnih ustanova. Mora čovjek raditi svoj posao za koji smatra da ga mora raditi, tako i ja pišem, smatram da moram pisati jer ništa pamentnije ni bolje ne znam raditi.

-Na čemu sada radite?

Sada se intenzivno bavim pisanjem kajkavske poezije, radim 3 godine na rukopisu kajkavske poezije. Kako je čovjek stariji, sve si misli ja ću to brže, ali na žalost radi se sporije i sporije i vjerujem da bi za godinu dana mogla izaći još jedna zbirka kajkavske poezije i potpuno sam siguran da će to izaći u Splitu kao i prethodne tri zbirke. Jer i tu vlada u mom slučaju  jedan paradoks, ja na kajkavskom govornom području ne mogu objaviti knjigu, barem do sad nisam uspio. Ja ne znam u čemu je štos. Ja sam otvoren svim nakladnicima. Nisam vidio načina kako bih u Varaždinu ili u Krapini objavio svoju kajkavsku poeziju, tako da će sljedeća knjiga izaći u Splitu u nakladi Bošković.

Kad je u pitanju Ludbreg, ja sam otvoren prema Ludbregu. Kao novinar puno sam pisao o Ludbregu kad se radilo svetište istraživao sam s povijesnog i političkog gledišta i surađivao s Goranom Petračem, sa bivšim gradonačelnikom Franjom Križanićem, sa župnikom Faustinom Čubranićem koji je za vrijeme 2. Svjetskog rata u Ludbregu bio bogoslov. On je zazidao monstrancu u zid  i tako je sačuvao. O svim sam ja detaljima pisao i sad je došlo vrijeme da se s Ludbregom  više povežem i na ovoj književnoj razini.