U sklopu programa 'Epicentar emocija u Centru svijeta' u atriju ludbreškog dvorca Batthyany ugostili smo najpoznatiji i najpopularniji hrvatski književni par, Julijanu Matanović i Pavla Pavličića – majstore pripovijedanja i sveučilišne profesore.

Pavao Pavličić - scenarist, pripovjedač, romanopisac, književni povjesničar i esejist - rođen je u Vukovaru 1946. godine. Fakultet je završio u Zagrebu diplomirajući na Filozofskom fakultetu. U svom životu napisao je više od devedeset knjiga, ali ističe se zasigurno kao jedan od najpoznatijih pisaca kriminalističkih romana u Hrvatskoj. Od tih djela poznati su "Stroj za maglu", "Plava ruža", "Umjetni orao". Napisao je mnoga djela koja su povezana s njegovim rodnim gradom Vukovarom. Tamo je prikazao i brojne slike grada kako je izgledao za vrijeme njegovog školovanja, odrastanja i Domovinskog rata. Prikazao ih je u djelima "Vukovarske razglednice", "Dunav", "Vodič po Vukovaru", "Šapudl". Od ostalih djela poznata su "Sretan kraj", Rupa na nebu", "Slobodni pad", "Večernji akt", "Zaborav", "Pokora". Od romana za djecu možemo izdvojiti romane "Zeleni tigar", "Trojica u Trnju", "Petlja", "Mjesto u srcu", "Lopovska uspavanka".

Julijana Matanović je poznata hrvatska spisateljica i književna kritičarka koja svoje književne uspjehe postiže pisanjem romana za odrasle i djecu. Omiljena kod svih generacija čitatelja, ali i medija. Ova spisateljica u svojim djelima mnogo otkriva o sebi te piše otvoreno o vlastitim iskustvima, emocijama i životnim situacijama. Jako voli i susrete s čitateljima. Na hrvatskoj književnoj sceni pojavila se 1997. sa svojom zbirkom pripovjedaka “Zašto sam vam lagala”. Dobitnica je mnogobrojnih nagrada, a njezina djela su prevedena na mnoge jezike. Napisala je više od dvjesto ogleda, eseja i književnih kritika. Njena knjiga “I na početku i na kraju bijaše kava” dosegla je nakladu od 10 000 primjeraka i nagrađena 2014. nagradom Ksaver Šandor Gjalski za najbolju proznu knjigu godine, nagradom Josip i Ivan Kozarac za najbolje prozno djelo godine, nagradom fra Martin Nedić Zaklade Terra Tolis za najbolju knjigu godine i nagradom grada Zagreba 2015.

Riječ je o osobama koje se upotpunjuju i u poslovnom i u privatnom svijetu. Poznaju se gotovo cijeli život.
Naime, još 1985. godine Pavao je sudjelovao na književnoj tribini u Osijeku, a razgovor s njim vodila je upravo Julijana koja je tri godine prije toga napisala negativnu novinsku kritiku za njegov roman “Slobodni pad”. Magistrirala je kasnije na temi baroka, a upravo joj je Pavličić sjedio u komisiji na obrani rada. Prva knjiga koju je 1995. uredila u Biblioteci HIT, nakon preseljenja u Zagreb, bio je njegov “Diksilend”. Kao profesori na Filozofskom fakultetu znali su se viđati u Zavodu za književnost.
- Julijana je najprije bila moja vjerna čitateljica, pa stroga kritičarka, potom urednica, a na kraju i supruga. Imamo tisuću zajedničkih tema, a jedna od najvažnijih je naravno i književnost. - objašnjava Pavao Pavličić čiji je roman 'Tajno ime' među najčitanijim naslovima naše knjižnice.
Moderatorica našeg večernjeg druženje, novinarka Gordana Lovrečić, priupitala ga je na koji način doživljava današnju književnu publiku odnosno je li mu danas teže ili lakše pisati u odnosu na njegove početke.
- Mislim da nije danas ni lakše ni teže pisati za publiku nego što je to bilo i prije 50-ak godina kada sam ja počeo. Ako je čovjek uklopljen u društvo u kojem živi, ako je i sam čitalac u krajnjoj liniji onda mu neće biti problem pronaći način kako pisati. Pisat će onako kako osjeća i o onome o čemu smatra da je vrijedno pisati. Tu ja ne vidim nikakve velike razlike. Dapače, mislim da se danas piše znatno bolje i znatno više nego u ono vrijeme kada sam ja počeo, pa se samim time i čita više nego što je to bilo prije. - objašnjava Pavličić i dodaje kako jednostavno više ne može zamisliti svoj život bez pisanja. - Osjećam se krivo kad ne pišem. Imao sam do sada sreću da mi nije ponestalo ideja i tema. Kad počnem pisati knjigu onda ju napišem do kraja. Nikad nisam započinjao s pisanjem ako sam znao da ću morati recimo negdje otputovati. Najveći broj svojih knjiga sam napisao jer mi je život tekao u ritmu školske godine. Dakle, ljeti je bilo vremena pa sam ljeti i najviše pisao. -
Njegova supruga Julijana Matanović tijekom druženja s ludbreškom publikom dotakla se upravo književne publike, one zbog koje se knjige i pišu te je prokomentirala današnje navike čitanja.

- Zanimljivi su mi komentari moje generacije ili onih još starijih od mene koji govore kako smo mi nekad puno više čitali. Možda jesmo, ali treba sve staviti u kontekst. Usporedite koliko smo mi imali predmeta u školama, nismo imali državne mature, živjeli smo siromašnije ali svijet nam je dopuštao pravo na dokolicu. Pitanje je da li današnja djeca, nakon što riješe sve te ispite koji stoje pred njima i pripreme sve što trebaju, imaju volje za čitanjem primjerice jednog Marulića. Mislim da umjesto predbacivanja da smo mi čitali više, trebamo pronaći jedan model da bi im literaturu učinili zanimljivijom od igrica koje će oni gledati i igrati na kompjuteru. Učinit ćemo ju zanimljivijom onda kada im ponudimo knjige koje će komunicirati probleme njihova vlastitoga 'danas'. - uvjerena je Julijana koja je s ludbreškom publikom između ostalog podijelila i jednu zanimljivu priču.
- Prije 21 godinu objavila sam roman 'Bilješka o piscu' koji sam pisala vlastitom emocijom, dakle nije imao nikakve elemente iz vlastitog života. Priča je bila doista izmišljena. Godinu dana nakon izlaska romana, u kasnu jesen, nazvala me jedna gospođa i prepriča mi na telefon moj roman. Naravno da mi je bilo čudno kako ta žena zna cijeli roman napamet, no zapravo nije prepričavala radnju romana već svoj vlastiti život. Tada sam shvatila da sam 'prepisala' jedan život koji nisam poznavala. - objasnila je Julijana i napomenula kako bi o takvim stvarima i iskustvima voljela razgovarati i s drugim piscima.