Kanadska Hrvatica Katarina Pejaković je Osijek, Slavoniju i Hrvatsku fizički napustila u mladosti, sa 16 godina, ali su joj u sjećanju ostali trenuci, koji su postali vrlo važni u njezinu životu i kasnije su mnogo utjecali da postane jedna od najgorljivijih zagovornika ljudskih prava hrvatskoga naroda na sjeverno američkomu tlu.
Važno je za spomenuti da je 1975. godine osnovala i uređivala prvi izvan domovinski televizijski program 'Hrvatski putokazi' te da 1991. zauzela za razdvajanje srpsko – hrvatskog jezika u dva zasebna jezika na Institutu za strane jezike pri diplomatskoj školi kanadskog Ministarstva za vanjske poslove. Rezultat je bio da je Kanada 1992. postala prva zemlja na svijetu koja uvodi hrvatski jezik i kulturu u program svoje diplomatske škole. Od 1970. objavljuje pjesme u hrvatskim iseljeničkim glasilima, a u Knjižnici Hrvatske revije objavila je pjesničku zbirku Samotni putnici (1989). U Zagrebu je 1994. objavila knjigu eseja o ljubavnim osjećajima Deset zapovijedi ljubavi, a 2006. pjesničku zbirku Sjena u oku.
Predstavljeni roman 'Anđeo' Katarina je napisala za vrijeme Domovinskog rata na engleskom kada je u kraćoj verziji objavljen u kanadskom časopisu „Storyteller – Canadian Short Story Magazine“, pod naslovom „A Paper Angel“ – Papirnati anđeo. Izazvala je veliko zanimanje Kanađana za Domovinski rat i pokrenula je mnoge dobrotvorne akcije za hrvatske i BH izbjeglice. S tom je pričom autorica gostovala u brojnim kanadskim osnovnim i srednjim školama i na različitim literarnim manifestacijama.
-Neke sam dijelove priče napisala u igrokaz koji je izvođen u izvan domovinskim školama hrvatskog jezika i tako na jedan zanimljiv način dočarala iseljeničkoj djeci djetinjstvo u Hrvatskoj. Priča, ili autobiografski osvrt na djetinjstvo u Osijeku, je u potpunosti istinita. Neki su dijelovi prepričavani puno puta u mojoj obitelji. Sigurna sam da će i drugi odrasli tijekom komunizma naći sebe u ovoj cjelini. Isto tako, roman opisuje kako smo mi u iseljeništvu podnosili Domovinski rat. - poručuje autorica koja se Hrvatskoj vraća svake 2 godine. -Ako zaboravite od kuda potječete i gdje su vam korijeni teško čete sami sebi odgovoriti na pitanje tko ste. Bitno je da budemo vezani uz te korijene jer u našem djetinjstvu smo stekli temeljne kvalitete i to nas čini onakvima kakvi jesmo. - poručuje autorica.
Jučerašnje druženje je zapravo pružilo priliku da se progovori i o hrvatskoj književnosti u iseljeništvu. - Granice hrvatske književnosti nisu granice njezina jezika i nisu granica njenog političkog administrativnog prostora. Nažalost, osim nekih izuzetaka, rijetki su izvan domovinski književnici koji su prepoznati i koji dobro kotiraju u onome što zovemo književna Matica. Međutim, mogu reći da se stvari polako mijenjaju. Postoje neke inicijative i istraživanja koja intenzivnije obuhvaćaju taj izvan domovinski opus. Ima itekako vrijednih dijela koja zaslužuju pažnju kritike i književna povijesti i nadam se da će se nastaviti raditi i istraživati po tome tragu. - istaknuo je književni kritičar i povjesničar, prof. Mario Kolar. S njime se složio i recenzent Anto Pranjkić koji je dodao kako ovaj roman upravo povezuje Hrvatsku i hrvatsko iseljeništvo. - Ono što je važno naglasiti jest činjenica da gospođu Katarinu ni nakon pedesetak godina i dalje ne napušta taj, ajmo reći, domovinski zov. Ova knjiga potiče emocije, a znamo da bez emocije nema ni nas, nema života. Zaslužuje da je svaki Hrvat pročita. - zaključuje Pranjkić.
Zadovoljstvo suradnjom s gospođom Katarinom Pejaković istaknula je i predstavnica Nakladničke kuće Kerigma-Pia, Sanja Pažin.