Hrvatski pjesnik, pripovjedač i dramatičar i jedan od najvećih hrvatskih književnika, Janko Polić Kamov rođen je u Rijeci, 17. studenog 1886., a sa nepune 24 godine umro u Barceloni, 8. kolovoza 1910. Rođen je u uglednoj i imućnoj obitelji.Otac mu Ante s Hvara je doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim je preselio u Rijeku te baveći se trgovinom stekao znatan imutak i ugled.Osim toga bio je javni i kulturni djelatnik: imao je bogatu biblioteku, prijateljevao je s Brnčićem, Derenčinom, Starčevićem i Supilom, dopisivao se sa Strossmayerom i Kranjčevićem, a s Politeom je izdavao reviju Prva hrvatska misao.

Janko je 1893. godine krenuo u osnovnu školu, a 1897. u gimnaziju.
Kao šestogodišnjak čitao je Smičiklasa, s osam je godina zajedno s braćom izdavao kućni književni list Sokol te izvodio kućni teatar, a pisao je i pjesme o Majci Božjoj i samokresu u Harambašićevu stilu.
U prvim je razredima gimnazije bio radikalan nacionalist, popriličan vjerski fanatik i kulturni tradicionalist.
U trećem je razredu izbačen iz gimnazije pošto je profesoru grčkoga jezika pljunuo u lice jer je dobio pozitivnu ocjenu, po njegovu mišljenju nezasluženu, samo zato što je pripadao bogatoj obitelji.
Tih gimnazijskih dana osniva s kolegama Josipom Baričevićem i Mijom Radoševićem anarhističku organizaciju Cefas, koja je ujedno bila i literarno i političko udruženje, s namjerom da nabave oružje, podignu bunu i revoluciju te dinamitom i bombama dignu u zrak čitavu Hrvatsku.
Organizacija se ubrzo raspala.
Na očevu je intervenciju primljen u senjsku Ožegovićianu, konvikt koji je mlade odgajao u ultraklerikalnom duhu, što je na Janka djelovalo kontraproduktivno, te potpiruje dodatno njegovu anarhističko-slobodarsku buntovnu narav.

1902. nakon očeva financijskog sloma obitelj seli u Zagreb.
Izbačen iz senjske gimnazije Janko upisuje gornjogradsku gimnaziju, ali je napušta već 1903. pošto biva osuđen na tri mjeseca zatvora zbog sudjelovanja u protukhuenovskim demonstracijama.
Tu upoznaje i nastavlja prijateljevati sa Stjepanom Radićem.
1904. iznenada je nestao s nekom putujućom družinom te putovao Dalmacijom, Bosnom, Crnom Gorom i Slavonijom.
U družini je bio šaptač i sporedni glumac, a na turneji su mu alkohol, kavane, jeftini hoteli i neuredan način života narušili zdravlje.
1905. vraća se u Zagreb.
Pijanči, uči, čita i počinje s književnim radom (piše Psovku, Ištipanu hartiju, Na rođenoj grudi i Tragediju mozgova).
Nakon osnutka tjednika Pokret sudjeluje u njemu do smrti kao vanjski suradnik.
Iste godine počinje njegovo putovanje po inozemstvu.
Najprije u Veneciji posjećuje brata Milutina, priznatog i genijalnog glazbenika koji je polazio tamošnju akademiju, a zatim nastavlja posjećivati kazališta, biblioteke i galerije živeći na neredovitom honoraru Pokreta i pomoći brata Vladimira.
No dopisništvom se ne zadovoljava jer nije kreativno.
Na putovanju Gornjom Italijom impresioniraju ga tvornice, elektrika i seljaci-nadničari na latifundijama.
Uskoro doživljava prvo odbijanje kritike i urednika, ali ne klone. Dapače uzima kao dodatak ime Kamov prema biblijskom Kamu.1907. boravi u Rimu, Torinu, Genovi, Firenzi i Marseilleu, a za ljetnih mjeseci u Puntu na Krku.
Oduševljen je inozemstvom: operom i koncertima u Marseilleu te galerijom u Trstu.
Piše dramu Čovječanstvo i proučava psihologiju i sociologiju.
Žali se na bolest u plućima, očima, prstima, 1909. neko je vrijeme ležao u bolnici u Zagrebu.Godinu kasnije dovršava Mamino srce te putuje preko Genove za Marseille i Barcelonu.
Španjolska ga privlači industrijom, trgovinom, političkim životom, kulturnim pluralizmom, kontrastima, nemirom i gibanjem masa, a Barcelona slikarstvom i književnom tradicijom.10. kolovoza piše bratu da boluje na gastro-intestinale, a devet dana kasnije umire u bolnici Santa Cruz u Barceloni gdje je i pokopan na bezimenome bolničkom groblju.
Njegova ostavština čuva se u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU i HDA, Narodnoj knjižnici i čitaonici Selce (ostavština Vinka Antića) te u DA u Rijeci (ostavština J. Božića).

Janko Polić Kamov djeluje u razdoblju hrvatske moderne u kojem se hrvatska književnost napokon priključila europskoj. On ne pripada nijednoj od dviju dominantnih struja: artističkoj liniji, koja naglašava primat estetičkoga projekta ni s druge strane pristašama društveno-pragmatičnoga programatskog djelovanja s prosvjetiteljskim nakanama. Kamov stoji kao samosvojna, buntovna osobnost, te svojim djelom anticipira kasnije književne događaje koji će se zbiti i u Europi i u Hrvatskoj. Njegov je slučaj jedan od najkontroverznijih u novijoj hrvatskoj književnosti.

Kao mlad napisao je povijesnu raspravu o imenu Hrvat. Kamov je ispred svog vremena. Roman Isušena kaljuža po povjesničaru književnost Jakovu Ivaštinoviću, prethodi Joyceovom Uliksu, Huxleyevu Kontrapunktu života i Sartreovoj Mučnini te Krležinim Na rubu pameti i Gospodi Glembajevima. Miroslav Krleža kao da je bio zavidan. Premda je najbolje poznavao Kamovljev životopis, sve je Krleža učinio da se roman Isušena kaljuža nikad ne pojavi. Svoju najbolju priču Hodorlahomor Veliki posvetio je Kamovu ali je posvetu uklonio već 1923 godine. Gospodu Glembajeve napisao je nadahnut Kamovljevom dramom Mamino srce (1. činom, o propasti nekad bogate obitelji Polić), a od Kamovljeve Isušene kaljuže preuzeo je pisanje u prvom licu i pristup stvarnim događajima i ljudima za svoj roman Na rubu pameti. Time Krleža svoju najbolju dramu i najbolji roman duguje Kamovu, čiji talent nikad nije dosegnuo.

(Izvori: Metelgrad, Wikipedia)