Kruh naš svagdašnji. O njemu smo danas pričali na radionici. Teti Jasnici smo ispričali kako dane kruha obilježavamo u vrtiću i školi. Recitirali smo recitaciju "Pekar" i otpjevali pjesmicu "Mlin". Poslušali smo priču o baki Silvi koja je zajedno s unukom Evom ispekla slasnu pogaču. Na jedan dan probali smo i mi biti mali pekari. Od slanog tijesta izrađivali smo razne pekarske proizvode i možemo vam reći da su nam dobro ispali, što možete vidjeti na slikama. Na kraju je došla teta Đuka i nastavila je s pričom o djevojčici Mioni i golubu Išišaru.

To vam je priča o maloj djevojčici Mioni, a događa se na Zrinjevcu u Zagrebu. U trenutku kad majka, a nakon što se preko volje poigrala s djetetom, sretne prijateljicu, izgovori ono poznato „daj šuti" baš kad je dijete doista imalo nešto bitno za reći. Ta, zar dijete ikada govori nešto nebitno?
Tu se pokreće priča o ignoriranju najmlađih. Oni nisu tek privjesak, a tako često to biva, tako često se s njima ne razgovara, ne odgovara se na njihova pitanja niti im ih se postavljaju.
Što bi se dogodilo da je majka toga dana posvetila nekoliko sekunda Mioni? Priča bi krenula u sasvim drugom smjeru.
Kroz grad, djevojčicu Mionu prati golub Išišar, koji joj „nadoknađuje" mamu.
Danas živimo u svijetu pametnih telefona, a zapravo smo često gluhi jedni prema drugima, osobito prema najmlađima kojima prečesto nudimo materijalno u zamjenu za duhovno, a tu zamjene nema.