U Mjesecu hrvatske knjige Gradska knjižnica i čitaonica Mladen Kerstner u četvrtak je u Gradskoj kino dvorani organizirala književni susret s varaždinskim književnikom Mladenom Kopjarom. Učenicima petih i šestih razreda Osnovne škole Ludbreg predstavio je svoj zadnji naslov Djed Mlaz, te je najavio sljedeću zbirku priča Petrin PIN koja iz tiska treba izaći do kraja ove godine.

Mladen Kopjar najmlađima je dobro poznat pisac jer su njegove priče uvrštene u brojne čitanke za osnovnu školu. Za zbirku priča i pripovijetki “Ljubav, padobranci i izvanzemaljci” dobio je nagradu Ivana Brlić Mažuranić 2009. godine. Mnogi ga poznaju i iz prošlogodišnjeg nacionalnog kviza za poticanje čitanja jer je njegova knjiga Moj tata Indijanac bila u popisu literature za taj kviz. Mladen Kopjar samostalni je umjetnik, živi i radi u Varaždinu. 

Program susreta  vodio je Stjepan Stjepić, ravnatelj Gradske knjižnice i čitaonice Mladen Kerstner.

Napisali ste 18 knjiga, to je izniman opus, najviše za mlade koji su vaša najvjernija publika. Zašto pišete za djecu? Je li lakše pisati za djecu ili odrasle?

-Ta okolnost se pojavila spontano. Počeo sam pisati  za odrasle, onda sam se javio u Modru lastu urednici Željki Horvat Vukelja prije 20 godina i poslao sam joj nekoliko priča. Ona ih je na moju radost prihvatila. Prva priča koju je objavila je kratka priča Zemlja orhideja i nalazi se i u ovovj knjizi Djed Mlaz, tužna priča. Tako da je pisanje za djecu nastalo spontano s jednakim književničkim žarom.

Danas predstavljamo knjigu Djed Mlaz. Objasnite izbor ovog neobičnohg naziva.

-Nije tiskaska pogreška, riječ je o igri riječi. Nastojim biti duhovit, humorističan. Tako u ovoj priči jedan tata na Badnjak obukao se u Djeda Mraza i trebao proslaviti Badnjak, ali ga je smetalo kapanje vode u kuhinji i pokušao je to riješiti, tu sitnicu. I kako je mijenjao ventil, on je puknuo i mlad vode ga je polio i Djed Mraz je bio sav mokar. Od Djeda Mraza je postao Djed Mlaz, a mama ga je nazvala i mamlaz, zato što se na Badnjak  bavi nevažnim stvarima. Pokušavam sam sebi odgovoriti što je u životu a što nije važno. Neke sitnice  doista jesu važne, nikad se ne smijemo prestati čuditi svijetu, a neke bismo trebali zanemariti kao i ovaj tata iz priče Djed Mlaz.

Zbirka kratkih priča koje se čitaju u jednome dahu. Jesu li u pričama likovi iz stvarnog života, naravno ne u doslovnom smislu? 

-Neke su priče izmaštane, neke imaju jasnu motivaciju iz stvarnog života. Npr. Priča o trampolinu je priča koju je motivirao moj sin koji ima 5 godina. On voli stajati na trampolinu. Dogodilo se da je tata smotanac pokušao kad su montirali trampolin  baciti kamen. I kamen se odbio i razbio susjedu šofer šajbu! Detalj iz života se pretvorio u priču. Takvih situacija u ovoj knjizi ima mnogo.

Čitajući knjigu, moj je osobni dojam da pišući za djecu u stvari govorite o odraslima, onakvi kakvi jesmo, nesavršeni, s puno mana, ali još više ljubavi prema djeci. Ovo je primjer kad dijete govori o svojim roditeljima.

-To je važna perspektiva jer djeca mogu precizno promatrati slijed, ali s druge strane ga ne mogu pojmiti kao odrasli i može doći do različitih duhovitih sistuacija i njihovih opservacija koje su komične. Naravno da pišem likove s njihovim manama. Kad se piše za djecu može biti humoristično, ali i poučno a nešto se može i naučiti iz tih mana i nedostataka da sami ne budemo takvi, a s druge strane prihvatiti svoje nedostatke, nitko nije savršen.

Glavni su likovi mama i tata. Zašto je u toj karakterizacija likova mama racionalna a tata smotanac?

-Istina da se taj obrazac  provlači kroz kod mene u svim knjigama, a ne znam zašto je to tako. Moji mama  i tata  nisu imali takvu podjelu, bili su i racionalni i smotani i jedni i drugi. Zašto je tata dežurni smotanac, možda iz te naklonosti prema majci. To je onaj podsvjesni dio koji pisci pišu u svojim knjigama, ne znam zašto je baš tako.

U Mjesecu smo knjige, on je posvećen mladima, generaciji K pod motom: Misli na sebe: čitaj. Mladi su danas zbog digitalizacije okrenuti sadržajima s Interneta koje ljudi postavljaju i dijele bez ikakvih kriterija i kontrole. Kako mladi u poplavi sadržaja na internetu mogu pronaći ono što će im trebati u životu

-Digitalizacija je uzela maha, djeco vi ne poznate život bez interneta. On je jedan izniman komunikacijski i informacijski sustav koji može pomoći u obrazovanju. Kao i u svemu u životu, treba i tu pronaći neku ravnotežu između vrijednih sadržaja i onih zabavnih.

Problem je interneta što  nam nudi baš takve, često površne  i kratke informacije o kojima postanemo ovisni. Naš mozak postane uvježban  za Internet, informacije za koje treba slaba koncentracija što neće pomoći da čitamo knjige za koje treba nešto više koncentracije. Možemo govoriti o dobrobiti čitanja knjiga, ne želim u potpunosti ocrniti Internet, dapače, često se njime služim. Postavili ste i pitanje vjerodostojnosti  informacija, to je pitanje izvora, enciklopedije su na internetu, možete naći vjerodostojne izvore, Internet može biti odličan izvor znanja. Pri tome nemojte zaboraviti čitati knjige.

Vaše su priče u školskim čitankama, vi ste u programu školske lektire. Kakvo je vaše mišljenje o toj lektiri?

-Ono što primjećujem na književnim susretima, a o tome više znaju učitelji, čini mi se djeco da vi sve manje čitate. Barem je takav bio trend zadnjih 15 godina što nije dobro jer knjiga je temelj za razvoj vaših kognitivnih sposobnosti. Mislim da je potrebna sveobuhvatna akcija cijelog obrazovnog sustava da se više posvetimo knjizi, da nađemo neku ravnotežu s internetom. Dobro je da su u lektiru uvrštene i knjige suvremenih autora, vrlo je važno da čitate, osobito mladi da se možete poistovijetiti  s likovima. Važno je čitati i klaike, ali je kod njih problem što se teško poistovijetiti, što su pisani arhaično, a mladima za približavanje knjizi treba suvremeni i dinamičniji jezik i zato je dobro da je ministarstvo uvrstilo u izbornu lektiru  mnogo suvremenih autora.

Digitalizacija i internet tema vaše sljedeće zbirke priča koju pripremate pod naslovom Petrin PIN. Kad knjiga izlazio iz tiska i o čemu pišete u njoj?

-Mislim da bi trebala izaći do kraja godine. Radi se o knjizi za mlade, tinejdžere. Zove se Petrin PIN, zbirci priča o suvremenoj  djeci, o vama. U njoj ima jedna priča Lara iz 80-ih kad sam bio  kao vi sada. Sve ostale su priče suvremjene tematike u kojoj društvene mreže igraju važnu ulogu za priču i zaplet. Spomenut ću rriča protiv sudbine, zvuči dosta melodramatski, što zapravo i jeste. Romantična priča o dvoje  mladih vršnjaka. Oni se upoznaju slučajno, njihovi očevi  dožive prometnu nesreću. Oni nakratko izađu van i oni se gledaju, međutim stignu u toj gunguli razmijeniti samo par riječi. Tata će dječaku kasnije reći da mu je žao što nisu razmijenili brojeve mobitela, sudbina je bila takva, protiv sudbine  se ne može. Međutim, zahvaljujući  društvenim mrežama protiv sudbine se nekad može, jer je zapravo to naša sudbina. Dječak je u toj razmjeni podataka zapamtio  kako se djevojka zove, pa je on lako nalazi na FB i oni lako uspostave komunikaciju i to se pretvara u pravu romansu. A meni je bilo zanimljivo da se prozni tekst pretvara u dramski tekst.

Nakon uvodnog dijela programa na red su došla i brojna učenička pitanja. No, dva školska sata brzo su prošla, tako da svi nisu imali vremena postaviti pitanje. 

Na kraju svoga gostovanja Ludbregu književnik Mladen Kopjar posjetio je Odjel za djecu Gradske knjižnice i čitaonice Mlade Kerstner.