Za početak je bila dovoljna samo jedna riječ. Nakon par minuta tipkanja na starom pisaćem stroju iz 80-ih godina prošloga stoljeća nastala je pjesma. Potom odobravanje, pljesak ali i pokoja suza.

Zanimljivim performansom Matka Abramića „Reci mi riječ i napisat ću ti pjesmu“ na Gradskoj tržnici u Ludbregu, naša knjižnica započela je svoje aktivnosti u sklopu obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige. Hvala Matku za ugođaj i napetost kojima je mala družina strpljivo izgovarala riječi, a on je veoma brzo  natipkao pa potom odrecitirao tek napisanu pjesmu. Vrijeme je veoma brzo prošlo, za nešto više od sat vremena čuli smo 15 pjesama. Uz publiku,  zadovoljan je i pjesnik, Matko Abramić.  S njim smo nakon performansa razgovarali o ovogodišnjem Mjesecu hravatske knjige.

-Kakva je bila interakcija s publikom?

Izvrsno, interakcija je bila baš dobra, ljudi su zadovoljni, veseli, bilo je i suza. Kad pišete pjesmu onda potaknete sebi i drugima neke emocije koje možda tu čuče i dobro je. Sunce nam se probilo iako je prognoza rekla potpuno oblačno, divno je bilo.

-Jeste li zadovovljni odazivom?

Pa nije bilo baš puno praznog hoda, pročitao sam par pjesmica iz svoje knjige „Rreci mi stihomašina“. Dosta ljudi je došlo, tu su se muvali. Plac je idealno mjesto da spojimo neki šušur, ako se želimo družiti međusobno pa da malo i o knjigama popričamo.

-Koliko ste napisali pjesama za sat i pol?

Zapravo, ne znam, više od 10, bilo ih je 15.

-Tema Mjeseca Hrvatske knjige posvećena je mladima, a moto je Misli na sebe, čitaj.  Ukazuje na specifična obilježja današnjih mladih – mobitel u ruci, ekološka osviještenost, kao i osamljenost i zabrinutost. Zašto mladi ne čitaju?

Zato jer se uzima zdravo za gotovo, kao ovo je knjiga, onda morate čitati.  Može se destiti da se praviš da čitaš, a onda odeš doma i ne čitaš. Ako sadržaj postane blizak, poput ovog performansa koji je dosta  blizak čitanju poruke na mobitelu, pa se mogu stati, imaju vremena, nema isprike za poeziju.  Poezija je kratka i brza, zapravo bi se poezija mogla čitati jako puno s obzirom da  je slična društvenim mrežama. Brzo, može biti duhovito, tako se i priče mogu pisati, ima takvih autora, samo treba doći do mladih i podsjetiti ih da dignu pogled. Mobitel spušta pogled, a kad nekoga sretneš vraća taj dobar dan.

Nije da mladi ne čitaju, primjećujem da jednostavno preskaču i te stvari. To je recimo to,  i onda se začude kad  od nekog čuju dobar dan, kako si. To im mi trebamo vratiti da se i mi počnemo više družiti jer i mi buljimo u mobitele, pa ajmo čitati zajedno s mladima.

-Kako ih potaknuti na čitanje?

Čini mi se da mi stariji znamo biti gori s tim mobitelima, jer mladi gledaju starije, svi oni imaju uzore doma, u obitelji.

-Jesmo li postali previše ovisni o mobitelima i internetu? Ova ilustracija na promo materijalu na kojoj je nacrtano ono što se ne zna jako je dobra.

Da dobro je za mozak, primijetio sam da imamo taj prečac, ako nešto trebam  odem na mobitel, kompjuter ide s nama i memorija nam je loša. Ne dopustiš da se razvije razgovor, ne možeš se sjetiti nekog pisca, kad pustiš minutu onda ti dođe. Tu minutu ne puštamo. I to može isto prenijeti  tu poruku da pustimo naš mozak da odradi taj proces jer jednom kad se sve isključi da ne bude poput droge da se onda tresemo  jer nema droge, a droga je,  informaciju trebamo odmah, sad. U redu je i pričekati. Ali treba nešto reći i u obranu mobitela, tehnologija je tu, ajmo uživati tu jer je imamo. Dopustimo da nam pomogne, ali ne trebamo dopustiti da nas porobi.

Među publikom na performaansu bilo je najviše mladih. Evo i njihovih dojmova:

Marko Črepinko: Jako unikatna pojava u Ludbregu, iz ničega praktički stvara prekrasne pjesme.

Anja Štefančić: Jako mi je drago da se nekaj takvoga uopće događa tu kod nas, baš fali takvih sadržaja, trebalo bi malo više. A dobro, sad je krenulo, krenulo je.

Mihael Katalenić: Jako interesantan performans, baš točno jedna stvar koja fali ovak malome gradu, konkretne kulturne naobrazbe bumo rekli, i predivna pojava, stvarno. Od jedne riječi ispadne predivna pjesma nastala na mjestu, unikatna je, savršena sama za sebe.