Putopisac i kolumnist te veliki zaljubljenik u putovanja, Damir Vujnovac, jučer je gostovao u Ludbregu. U svečanoj dvorani dvorca Batthyany našu je publiku odveo na putopisno predavanje o planinskim selima iranskog Kurdistana, koja su smještena na granici Irana s Irakom.
Uvijek spreman pomoći u rušenju predrasuda, ispričao je priču o svom dvotjednom putovanju.

Stil života, osobnost stanovnika, običaji, kultura, cijene, način komunikacije samo su neki od elemenata kojih se dotakao u svom izlaganju.

Od ukupno četrnaest dana putovanja, desetak je proveo s Kurdima u selu Bolbar. - Da bi se iz centralnog Irana došlo do sela Bolbar putuje se 23 sata. Prvo 11-12 sati noćnim autobusom, potom minibusom i na kraju nekoliko sati serpentinama preko planina. Kad smo stali iznad sela vidio sam prizor koji sam gledao na slikama; to je ono o čemu sam maštao! Što se tiče prirode oni kažu da svoje oči umivaju pogledom na te planine. To je poetski rečeno, ali je stvarno tako, jer kudgod se okrenete planine su oko vas, sve je zeleno i oblaci samo što ne dodiruju vrhove kuća. - govori naš gost koji je bio fasciniran njihovim gostoprimstvom. Svaki je putnik tamo, dodaje Vujnovac, vrlo brzo uočen i posebno primljen.

Određeno vrijeme Damir je proveo i u kurdskim školama gdje je učio o načinu njihova funkcioniranja. - Uz glasni smijeh za školskih odmora, radoznalo se gleda tko je sve u hodniku škole, kad se iz kuće istrči van radoznali su pogledi usmjereni prijateljima koji čekaju na igralištu. Divna je i njihova želja za učenjem stranih jezika ne bi li još više toga saznali od rijetkih posjetitelja njihovog netaknutog kutka planinske prirode. - prepričavao je dojmove naš gost.

Na povratku iz Bolbara u središnji dio Irana Damir Vujnovac u starom se minibusu družio s slijepim igračicama golbala, igre namijenjene slijepim osobama. One su večer prije pobijedile protivničku ekipu te su se radosne vraćale kući. - Vesele od cijele te situacije ustale su, pustile glazbu i počele plesati između sjedala, a u trenutku kad bi minibus stao i kad bi ušla neka nova osoba, svi bi sjeli i ušutjeli. Čim je putnik izišao van zabava se nastavila. - prisjećao se.
Ludbreška publika uvjerila se da Damir Vujnovac voli otkrivati nepoznate krajeve, ljude i običaje. Nakon putovanja svoja iskustva i spoznaje voli dijeliti s drugima, pa je tako čest gost u knjižnicama, školama i raznim klubovima.

Na svojim putovanjima Damir posebnu pažnju posvećuje radosti i spontanosti djece. I s ovog putovanja ponio je mnoga lijepa sjećanja koja je ukomponirao u svoj drugi putopis za djecu pod nazivom ‘Djeca Kurdistana' koji donosi vedre priče o djetinjstvu kurdske djece.

- Kroz svoj projekt slikovnica želim potaknuti djecu na putovanje i na otkrivanje različitosti. Naš zadatak (kao roditelja, putnika, pisaca…) vidim u tome da ohrabrimo djecu da razmišljaju i da samostalno zaključuju na osnovi informacija koje su prikupili. Putovanja i upoznavanja drugih krajeva, naroda, kultura ili jezika pomoći će im da stvore svoju sliku o svijetu, bitno drugačiju od ove koju nam snažni mediji pokušavaju nametnuti. Ne treba se bojati izaći iz toliko spominjane „zone ugode“, jer ona nudi lažnu sigurnost i zatvara um, guši maštu. Upravo putovanjima, susretima s ljudima drugačijih kultura, djeca će naučiti da nebo iznad njihove kuće nije najplavije na svijetu, da uz naše more (koje svi volimo) ima i drugih divnih mora, da su neki drugi ljudi, rođeni drugdje, jednako dobri ili kvalitetni i da ih činjenica o mjestu rođenja, boji kože ili etničkoj pripadnosti ne određuje u tome jesu li kao osobe dobri ili nisu. - zaključuje Damir.