Naslov rada koji je proglašen najboljim na literarnom natječaju za kazališni humoristični tekst u sklopu ovogodišnje Kešnerijade, pomalo podsjeća na izreku, narodnu mudrost što ju baš svi osjećamo kao svoju. I to nije slučajno. Autorica Ankica Bistrović bila je jedinica i u svojem je Martijancu rasla uz odrasle koji su dijelili praktičnu životnu filozofiju, s razumijevanjem gledali na život. To su mudrosti starine koje nam želi prenijeti.

„Prekrasna je vijest što je moj rad proglašen najboljim; to mi je treći put u tri godine da sam na literarnom natječaju dobila prvu nagradu za svoj rad – vukovarskog ogranka Matice hrvatske, Hrvatskoga sabora kulture i sad – ludbreške knjižnice“, kaže i pohvaljuje način provedbe natječaja u kojem se do samog proglašenja nije znalo čiji je rad izabran za nagradu. „To bi trebalo služiti kao primjer korektnog izbora radova koji se šalju pod šifrom“, ističe.
A na naš se natječaj prijavila potpuno slučajno: „Proteklo vrijeme umnogome je izmijenilo naše živote. Postavljena ograničenja otvorila su neke nove aktivnosti, usmjerenja, novu virtualnu komunikaciju, pa su se i prioriteti izmijenili. Uobičajene aktivnosti koje su me veselile, odjednom su prekinute. Nema druženja s prijateljima, literatima, rodbinom, pa čak ni susjedima. Stoga sam sve više usmjerena na internet. Tako sam krajem travnja naišla na natječaj ludbreške Gradske knjižnice „Mladen Kerstner“. Iznenadila sam se da je to već osmi natječaj, a ja se dosad nisam natjecala. To je moj kraj, moj KAJ, odatle vučem korijene, želim sudjelovati!“
Naravno da je tekst pisan martijanečkom kajkavštinom njezina djetinjstva, baš onom na kojoj njezin unuk želi da mu pripovijeda priče za laku noć. Iako je riječ o humorističnome tekstu, tema je njezine nagrađene drame u tri čina „Saki čovek ima ventile“ – ozbiljna, a rekli bismo i svevremenska: bavi se fenomenom nevjere u bračnom odnosu u maloj seoskoj sredini. Iako nije vidljivo je li se nevjera doista dogodila, svi likovi o tome imaju svoje jasne stavove. Naravno, vrlo različite kao što su im i sudbine različite.
„Odobravanje i osuđivanje nevjere prikazano je u likovima obaju spolova i različite životne dobi. U njihovim raspravama otkrivamo mnogo mudrih izreka koje se nasljeđuju kao istine kojih se u životu valja držati. Dinamika radnje i dramaturgija postiže se različitim, ali čvrstim gledištima na nevjeru. Naglašen je utjecaj obitelji u kojoj su likovi proveli djetinjstvo i to ih iskustvo obilježava kroz život i određuje smjer njihova napredovanja“, kaže Ankica Bistrović o svojem djelu.
Ističe da drama postavlja pitanja – postoji li recept za sretan i harmoničan život i trebamo li slijediti postavljene tradicionalne norme, ili svatko iz svojeg motrišta treba propitkivati i tražiti odgovore na pitanja vlastitog sklada i sreće?
Ankica Bistrović živi u Koprivnici, a ta je diplomirana ekonomistica u mirovini već devet godina. Stihove piše od rane mladosti, a objavila je četiri zbirke poezije: Svijetli za mene (2006.), Sklopljene ruke (2008.), Vjenčić od kukurijeka (2015.), posvećen braniteljima iz Domovinskoga rata, Gliboki trogi (2017.), zavičajnu zbirku na martijanečkoj kajkavštini, a pjesme su joj objavljene i u tridesetak zbornika. I urednica je šest knjiga poezije.
Nakon karijere i podizanja obitelji, za nju mirovina nije mirovanje: sada ima vremena baviti se onime što voli. Usto što piše, polazi i tečajeve i radionice kreativnog pisanja, crtanja, slikanja, čak i režije u organizaciji Hrvatskoga sabora kulture čija je članica. Članica je i Povijesnog društva Koprivnica te koprivničkog ogranka Matice hrvatske, a već 12 godina sudjeluje na likovnim kolonijama „Kuće sunce“ u Globočecu.

Gordana Lovrečić