U slučaju lošeg vremena predstavljanje ća biti u svečanoj dvorani dvorca Batthyany

Roman Željka Funde Lepoglava govori o tamošnjem ustaškom logoru 1944. godine i posvećen je njegovim žrtvama, kojih je bilo oko tisuću. Pripovjedno je komponiran iz različitih perspektiva, one sveznajućeg pripovjedača, ali i ispovjednim glasovima svakoga od mnoštva protagonista, od kojih su mnogi stvarne povijesne ličnosti, bilo počinitelji bilo žrtve. To su ponajprije ustaški krvnici (upravnik logora svemoćni Ljubo Miloš, njegov rođak i uzor, zloglasni Maks Luburić, skupa s bulumentom pomahnitalih egzekutora), zatim nesretni logoraši odnosno logorašice (među kojima su završili i ustaški urotnici Mladen Lorković i Ante Vokić) te ugledni Lepoglavčani (utemeljiteljica “lepoglavske čipkarske škole” Danica Brössler, župnik Ferdo Krčmar, lokalni slikar Gabrijel Horvat i glazbenik Marijan Zuber, ilegalac Ivan Ferek Srećko…). Roman je i metafikcijski jer se u njemu kao važni likovi pojavljuju slikar Leone Glembay i njegov imaginarni sin Eugen, prepredeni ratni profiter. A i sâm je Krleža epizodni lik.
S obzirom na temu, ovaj je fikcijsko-fakcijski roman crn, jako crn i tragičan, s mnoštvom prikaza psihičkih rastrojstava, patnji mučenih i poživinčenja mučitelja koji uživaju ubijajući, no sve je to amortizirano groteskom kao autorovom temeljnom narativnom metodom.
Roman Lepoglava ne moralizira, ne propagira, ne prokazuje, ne “poručuje”, nego sve to, posve izmiješano, ostvaruje pričanjem mnoštva užasnih priča, pri čemu ljepota lepoglavske čipke i sarkastični humor nastoje ne ustuknuti pred zlom i dijaboličnim cinizmom.
Prema riječima autora, roman je jednim dijelom inspiriran i knjigom ludbreškog povjesničara Milivoja Dretara „Židovi u Ludbreškom kraju“ koja govori o njihovom stradanju u logorima NDH.