Nježnim akordima pjesme „More“  u izvedbi zbora Kapela Paulina Varasdin i kratkim ulomkom priče Unutarnja pjesma u dvorcu Batthyanny u srijedu je započeo program poetsko književne večeri na kojoj su predstavljene knjige Partitura misli i Ferdamano: zavuzlane rieči Ljubice Ribić, te Pukotine procjepa i Skladatelji znotraj Milana Novaka.

U tekstu uvodne pjesme autor Milan Novak pozicionira se kao mislilac, promišljatelj, rekla je u najavi razgovora s autorom Pukotina procjepa, prof. Lidija Novosel, voditeljica programa. Tekstovi su male ontološke studije. U kojima se ponire u samu bit međuljudskih odnosa. Osobito je zanimljivo kako se razotkriva sve one lažne pozicije koje zauzimamo u socijalnim interakcijama. Pa smo blizu tih pukotina koje nam služe za razotkrivanje prave istine što to čovjek je i što bi zapravo trebao biti. Naravno takvu istinu nitko ne može pronaći. Sigurno se i sam autor ponekad zapita jeli uzaludan taj napor u potrazi za čovječnošću. Na pitanje o smislu pisanja i  napora u potrazi za čovječnošću, Milan Novak ističe kako još ne zna što piše. To nije jedina knjiga koja govori o tome u kojoj je o tome pisao. Nemam tu još jasnog odgovora. Možda je odgovor u čitateljima koji će taj odgovor pronaći. Ja ga još nisam našao i zato pišem dalje, kaže Milan Novak.

U nastavku razgovora s Milanom Novakom Lidija Novosel „otvorila“ je set pitanja o čitateljima kojima su namijenjena ova teška pitanja potrage za smislom i čovječnošću. Tko je taj čitatelj koji je to trebao odgonetnuti? U tome je osobito zanimljiva rečenica:  „želio bih se baviti ljudima koji ne gledaju u oči“? Jesu li to ljudi kojima treba vratiti vjeru da mogu dići pogled, da mogu vratiti nekakvu svijest i samosvijest. Nekako ih očeličiti, ohrabriti ponuditi, ponuditi smisao i nadu. Pa tko je onda taj idealni čitatelj?

To nisu osobe  kojima želim dati priču, kaže Milan Novak. Ja mnogo putujem. Maribor Varaždin svakim radnim danom. I na granici je jedan policajac. Sad ne znam da li je slovenski ili hrvatski. Svi oni meni mašu i nitko me više ništa ne pita. Jedan mladić, dobro, sad više nije mladić. On me gleda u oči. On je vjerojatno mnogo toga morao proći u životu. Možda je bio u ratu. Znate na granici su svakakvi ljudi samo ne policajci. Ozbiljni policajci rade druge stvari. Ne sjede tamo. A taj mladić je čvrst mlad čovjek i došao je tamo. Znači on nije više sposoban nešto ozbiljno policijski raditi i to ga je slomilo. Kad glumac prestane glumatati onda počinje glumiti. Onda im publika počinje vjerovati. Ja sam u zadnjoj priči sažeo postupak od prvoga – ja pišem za sebe, ja sam sebi najvažniji i sad ću ja vama objasniti kako svijet stoji. Iz toga u jednoj kratkoj priči dolazim do toga koliko sam ja manje vrijedan od onoga tko to sluša i ima izgrađeni svoj svijet. 

Nekoliko pjesama na kajkavskom koje su interpretirale Snježana Hranić i Edita Kutnjak Zlatar, najavile su dvije nove knjige varaždinske pjesnikinje Ljubice Ribić, Ferdamano: zavuzlane rieči i Partitura misli.

U prvoj pjesmi autorica progovara o samom činu stvaranja pjesme. Pronalaženja ljepote riječi, kristaliziranja čiste, bistre, riječi i njenog pronalaženja. To i jest osnovna tema ove zbirke ( Ferdamano: zavuzlane rieči).  Autorica stvara riječi koje prevladavaju tišinu, čkominu, mrak riječi. Odvuzlati zavuzlane riječi. Čuti, ne bojati se govoriti. Taj put je dakako mukotrpan. Taj proces je bolan. Radi se o tome da ne odustanemo u naporu stvaranja ljepote misli. U tom smislu ova poezija također djeluje poticajno. Treba je čitati, treba tu snagu riječi osvijestiti. Kroz poeziju prevladati sve teškoće, crnine.

U zbirci Partitura misli dosta se govori o tome da se poezijom treba pronaći ravnoteža čovjeka.

Koliko je tvoja poezija nastojanje da se stvori ta neka harmonija. Većina pjesama je od te nekakve angažirane poezije.

Ja pišem angažiranu poeziju, odgovorila je Ljubica Ribić. Napisala sam i nekoliko pjesama vezanih za ovaj rat u Ukrajini. Ne postavljam pitanje tko je počeo. Zlo se dešava. Možemo možda pokušati nešto promijeniti. Znači pišem o onome što me dotakne.

-Pjesma je takva da se uvijek piše o sebi, a zapravo se na taj način kazuje i drugima. Naslov jedne pjesme iz ove zbirke je Pjesma je umrla. Što napraviti da pjesma ne umre? Kako god se to činilo, s pjesmom i poezijom može djelovati. Je li poezija terapija za onoga koji piše i za onoga koji čita?

Poezija je svakako terapija, kratko je odgovorila Ljubica Ribić. Onaj koji piše sve svoje boli i sve svoje nedoumice na kraju krajeva stavlja na papir. I u tom trenutku se osjeća bolje i nekako lakše. Lakše mu je podijeliti to nešto svoje sa papirom. Kad netko to tvoje pročita i nađe se u tome, kada ga dotakne neki stih ili ga potakne na razmišljanje da on napiše nešto svoje. Ne mora biti pjesma, nek bude proza, nek bude dnevnik, bilo što. Papir trpi svašta. Na papiru možemo zapisati i suze i nešto drugo, svašta možemo zapisati. Ako mi u sebi skrivamo te naše emocije, mi skrivamo te misli i ne možemo iz te naše ljušture i to nije dobro. Na žalost danas mladi premalo čitaju i premalo pišu. Ne znam tko više piše dnevnik. To bi ti više znala.

A nakon autorskog performansa u kojem je publika čula po četiri autorske pjesme Milana Novaka i Ljubice Ribić, Lidija Novosel je najavila zbirku Skladatelji znotraj.  Riječ je o čitanju klasične glazbe Milana Novaka, riječ je osinesteziji glazbe i poezije, o slikovnosti. Ove pjesme su vrlo slikovite, one slikovito govore o glazbi. To je vrlo neobično, to su simbolisti radili. Nastojali su obojiti riječi. Ti si nastojao glazbu obojiti, rekla je Lidija Novosel.

Ja glazbu čujem kao doživljaj,  kao neko uzbuđeno stanje, rekao je Milan Novak... ako pogledamo Richarda Straussa kako počinje tim velikim praskom. Možete vidjeti tu oluju koje su tamo u zvuku…jednostavno to vidim. Ja sam htio odgovarati skladateljima. Što ja to vidim, na koji način osjećam ja to njih. Schopen je bio jako zdravstveno slab …  gledajte kako su nježni njegovi zvukovi, ne mogu biti drugačiji, on nije mogao napraviti ko Wagner.

A na pitanje kako je pisao te pjesme, u tišini ili dok je slušao glazbu, umjesto Milana odgovorila je Ljubica kako drugi ljudi na koncertu slušaju glazbu a Milan na koncertu piše pjesme. On u toj glazbi sluša i piše pjesme.

Milan je potom to svoje stanje malo bolje objasnio riječima …to je kao ko kad si u kanalu. Kad prestane muzika ti si vani i sve pjesme su pisane u trenutku glazbe. Ja sam slušao Korsakova, njegovog bumbara kako se muči, kako on muči bumbara i sebe. Na kraju sam morao napisati. Zanimljivo je to da ja to u stvari nisam htio pisati, ali pjesma dođe. Ja kod sebe uvijek imam onaj mali crni notes. I ta Meri Cetinić, ona me duhovno dovela moru i Hrvatskoj, tad sam bio mlad, ali ta je pjesma čarobna i to pamtim za sebe i to me baš pogodilo.

Te pjesme mogu čitati oni koji nešto znaju o klasičnoj glazbi. Ja sam napisao pjesme i o Pavlovićevim slikama, imam 21 pjesmu o Pavlovićevim slikama, tim njegovim svemirima i kuglama, i tako dalje. Ali te vam pjesme ne govore ništa ako sliku ne vidite. Sliku treba vidjeti i znati, pa tu pjesmu slušati unutra.

Dakle spojiš slikarstvo, književnost, glazbu…zvuk, vizualno, glazbu, spojiš sve. U kratkim pričama isto se sve to pojavljuje. Jeli to cjelina, upitala je Lidija Novosel

Milan Novak kaže kako je to cjelina, sinteza svega. Neko tko nije tehničar ne bi mogao sve to tako napraviti. Imao sam neke pjesme koje su baš tehnički. Koja je brzina zvuka, kojom se brzinom galaksija vrti i kojom brzinom galaksija leti i kojom brzinom se širi svemir. Sve su to neke brojke koje treba skupiti. Prođe nam rođendan i nikad više na istome mjestu nećemo biti. Prolazimo nekim istim mjestom, ali gdje smo mi na istom mjestu od jučer isto kao zemlja, nikad više neće biti tamo na istom mjestu.