Martin Sagner – In memoriam  
19. studenoga 2019.

       

      

     

   
   
     12. studenog 2019. godine napustio nas je jedan od najpoznatijih hrvatskih glumaca, Martin Sagner. Prepoznatljivo lice s tv ekrana, godinama nas je uveseljavao svojim ulogama, velikim i malim, na našim kućnim televizorima. Mi ćemo Sagnera dobro pamtiti jer nije bio jednom u našem Ludbregu, dolazio je često i dao svoj doprinos u promociji našeg grada. Sjećamo se kad je imao svoju gažu za Dan Centra svijeta, u onom plavom fertunu s velikim crvenim srcem vodio je program i uveseljavao publiku svojim vicevima na račun poznatih i bogatih.

     Iako ga svi znamo kao Dudeka, a on sam je volio taj nadimak, tko je bio Martin Sagner? Rodio se u Novigradu Podravskom, oko 35 km istočno od nas, 11. kolovoza 1932. Bio je jedno od četvero djece u obitelji, inače bavarskog podrijetla. Bavili su se poljoprivredom i imali 16 jutara zemlje što je bilo relativno mnogo za jednu obitelj u prenapučenoj Podravini. Sagner je godinama, čak i kad je otišao iz Novigrada najviše pamtio slike žitnih polja i guste šume u kojoj se jedne noći bio izgubio i izašao iz nje tek kad je Sunce izašlo. Glumom ga je, pak, zarazio seoski postolar Jagar, veliki zaljubljenik u kazalište koji je imao glumačku družinu. 

     Sagner je pripadao drugoj upisanoj generaciji na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, učenik legen-darnog Branka Gavelle. Prijemni je položio s Krležom čija će mu djela i kasnije u životu biti jedna od najdražih. Nakon završene Akademije 1955. godine, Sagner se privremeno zapošljava u Narodnom kazalištu u Varaždinu. No, odande bježi, kako kaže, “u Indijance”, na set čuvenog filma Winnetou.
   
     Satiričkom kazalištu Jazavac, pristupio je 1964., a 1969. prelazi u zagrebačko gradsko kazalište Komedija. Počeci na kazališnim daskama bili su mu teški. Sagner je imao problema s akcentom kojeg se teško riješio. Ipak je savladao sve tajne glumačkog zanata pa je uspješno glumio u mnogim serijama i filmovima.

     U seriji Mejaši Sagner je nastupio u svim epizodama i bio je glavni glumac. Sa svojom scenskom družicom Smiljkom Bencet, Regicom, dugo se družio. Glumci su prijateljstvo njegovali i van kamera. I ostali likovi te nezaboravne postave urezali su nam se u sjećanje: Franjo Majetić kao Besni; Mladen Šerment kao Presvetli; Zvonko Torjanac kao lugar Pišta; Adela Horvat kao Maga Helapova – Babica; Eugen Franjković – krčmar Martin; Zvonimir Ferenčić – Cinober... Svi su oni otišli. A ne treba zaboraviti i naše gore listove: Nikicu Novosela i Rikarda Brzesku (Gaber).

     Ono što nas je veselilo da se u seriji aktivno upotrebljava naš domaći jezik, ne neko priučeno kajkavsko narječje, već ono izvorno – podravsko ili ludbreško. Jer naš pisac Mladen Kerstner stvarno je godinama ulagao u scenarij, obilazio je krčme i javna događanja i bilježio te sitnice koje su kasnije objedinjene u veličanstvenom scenariju Gruntovčana. Sve je to pojačano prizorima Hrženice, Ludbrega, Katalene, Gorica, Drave i ostalih lokacija koja su nam itekako poznata. U jednoj epizodi Gruntovčana prikazani su naš Željeznički kolodvor i Slastičarna „Kiki“ - što je bolja reklama od TV serije koju se svaki put željno iščekuje? Sve nas zanima kako će se obračunati Tetec i Presvetli i kako bude na kraju ispal Dudek. Dudek, dobar i prostodušan seljak, naivan, ali i pošten – slika je i prilika svakog pojedinca. Iako izvlači deblji kraj, svi ga cijenimo u srcu i navijamo za njega. No, nije Sagner samo igrao Dudeka. Pojavio se u Nepokorenom gradu, Punom parom, Kuda idu divlje svinje, Inspektoru Vinku, Dnevniku Očenašeka, Hokejašu. Tu je i čak 18 filmova koje je snimio u razdoblju od 40 godina, od prvog Abecede straha (1961.) do Vrdoljakove Duge mračne noći (2004.) Sigurno niste znali da je Sagner glumio i u Babajinoj Brezi, Nikoletini Bursaću, Tri sata za ljubav, Slučajnom životu, Događaju, Priči iz Hrvatske. Taj posljednji film snimljen je 1991. godine i govori o socijalnom stanju postjugoslavenskog društva. Sagner je igrao ulogu susjeda glavnog lika Barića.

     Svoj glas posudio je za sinkronizaciju mačka Garfielda te Trapavog u Štrumpfovima. Mnogo je snimio, no uloga Dudeka je ipak neponovljiva. „Nije mi žao što me ljudi pamte po ulozi Dudeka, ona me navek raduje, ali malo me onemogućavala. Oni koji nisu dorasli da shvate posel glumca shvatili su mene kao Andriju Katalenića Dudeka, a ne kao glumca. Rijetki su i redatelji koji me se nisu bojali kao inkarnacije Andrije Katalenića, ali ne mogu ne reći - koliko me Andrija Katalenić Draš donekle sprečavao, toliko mi je s druge strane pomogao jer je pokazao da sam glumac. Zato nije mi žao kaj su me zvali Dudek.“ Posljednji je put nastupio u kazalištu 2006., u predstavi “Šah-mat”, glu­­meći profesora. Tada je sišao sa scene, na kojoj je trajao od 1955. 

     Još malo o Sagneru i Ludbregu. Osim snimanja Mejaša i Gruntovčana, Sagner je u naš grad dolazio i nakon Kerstnerove smrti. U prvom i drugom sazivu, od 1990.-95. bio je zastupnik Hrvatskog sabora. U politiku se toliko razočarao da poslije uloge zastupnika više nije ni izlazio na izbore. Godine 1991. bio je mobiliziran i proveo je ratne dane na banijskom bojištu, u okolici Sunje. Zanimljiv je i podatak da je u subotu, 4. rujna 1993. položio kamen temeljac za Svetište Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Poslije političke karijere se umirovio, ali je ipak povremeno snimao. Bio je počasni građanin Novigrada i njihovog KUD-a. Volio je i pjevati. U privatnom životu Martin se oženio tri puta. Sin Oleg iz prvog braka nesretno je umro kao mladić. Nakon dva neuspješna braka, oženio je tridesetak godina mlađu Zoricu Sagner Bajgot s kojom ima dva sina: Frana i Davora.

     Glumac Martin Sagner je sa suprugom Zoricom posjetio Ludbreg, a nakon upoznavanja i razgovora s prisutnima razgledali su radove koji su bili izloženi na izložbi u Gradskoj knjižnici „Mladen Kerstner“ u sklopu programa Kešnerijade koja se održava svake godine u Ludbregu. Kešnerijada 2014. godine bila je posvećena „Dragom našem Dudeku“, a 2018. godine Martin Sagner dolazi sa svojom obitelji i glumicom Smiljkom Bencet na obilježavanje 90. obljetnice rođenja Mladena Kerstnera.

     Nakon godina penzije, proučavanja Biblije, prebiranja po tamburici i violini, Martin nas je tiho napustio. Umro u svom stanu na Malešnici, u dobi od 87 godina. „Proživjeli smo puno toga. Ne mislim samo na snimanje serija. Imali smo još puno zajedničkih projekata. Sjećam se predstave ‘Gruntovec je moj dom’. Zajedno smo je odigrali 197 puta. Često razmišljam kako mi je žao što nismo stigli do okruglih 200. Znate, to je bilo ratno vrijeme. Putovali smo zajedno. Po manjim mjestima. Po većim mjestima. Jednostavno smo se dobro slagali“ rekla je u suzama Smiljka.
 
    Martin Sagner je  pokopan 16. studenog 2019. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj, ispraćen od obitelji i prijatelja. Okupio se mali broj ljudi – ne znam jesu li ga oni zaboravili, ali mi u Ludbregu nismo.  

U Ludbregu, 19.11.2019.                                           Milivoj Dretar, prof.



Knjižnična galerija bogatija za tri nove slike
13. studenoga 2019.



       

Nove slike našle su se na zidu Gradske knjižnice i čitaonice „Mladen Kerstner" Ludbreg zahvaljujući gospodinu Nevenku Neni Perinu. Nesebično i srcem ispunjeno radošću poklonio ih je Knjižnici. To su naši domaći ludbreški, dobro poznati graditelji kulture na polju književnosti. Mladen Kerstner, Božo Hlastec i Marija Winter. Ostavili su dubok trag i put koje slijede mlađe generacije. Kako nam je rekao i sam autor gospodin Perin, rađene su akrilnim bojama, fiksirane mat lakom, osnova je stirodur jednostrano obrađen kitom, okvir od stirodur lajsne za štukature - premaz zlatom. Ravnateljica Edita Kutnjak-Zlatar i djelatnici knjižnice iskreno se zahvaljuju na donaciji.


KLIOFEST 2019. - Memory walk
Tragom židovski susjeda
17. svibnja 2019.

   

    

    

Treće izdanje Kliofesta i Dana povijesti održalo se ovog petka u Ludbregu, kao i u dvadesetak drugih gradova u Hrvatskoj. No, umjesto dosadašnjih predavanja u našoj Knjižnici, prof. Dretar organizirao je Memory Walk – edukativnu šetnju centrom našega Ludbrega. Tema su ovog puta bili naši židovski susjedi koji su nekad živjeli u kućama na Trgu, Ulici Petra Zrinskog, Matije Gupca, bana Jelačića... Jednosatno druženje na otvorenom itekako nam je koristilo jer smo saznali kako se na mjestu današnje Knjižnice nalazio objekt s kućnim brojem 3 gdje je stanovao rabin Nussbaum te se vjerojatno tu nalazio i molitveni prostor ludbreških Židova. Potom smo produžili do naše Ljekarne gdje je pred 151 godinu nastala prva podravska apoteka, te smo tu položili vijenac za profesora Filipovića, poznatog filozofa, rođenog u Ludbregu. Preko Trga išli smo usporedno s redom nekadašnjih kuća u kojoj su bile banka trgovine. Saznali smo gdje je bila prva ludbreška benzinska pumpa, u kojoj se kući rodio znameniti Eduard Breier i kako je jedna srećka „skrivila“ gradnju nove ludbreške banke. Neke zgrade još uvijek imaju istu funkciju kao i pred stotinjak godina. Isto tako saznali smo gdje su se skrivala židovska djeca tijekom holokausta, gdje se nalazila židovska općina i sinagoga i tko je bio posljednji ludbreški rabin, gdje je bilo prvo tenisko igralište u Ludbregu te zašto je zakupnik svratišta, Klauser, nagrađen na gospodarskoj izložbi. U jednosatnoj šetnji može se saznati mnogo nepoznatih informacija o našem Centru svijeta.


VLADIMIR FILIPOVIĆ
hrvatski filozof
14. svibnja 2019.

PowerPoint prezentacija mr. sc. Eduarda Vargovića prikazana prilikom predstavljanja LUDBREŠKE RAZGLEDNICE  - VLADIMIR FILIPOVIĆ HRVATSKI FILOZOF.


kliknite na sliku za prikaz prezentacije



GRAD V SREDINI SVETA: 2+2=5
ALEKSANDAR HORVAT
Hrvatski sabor kulture - 22. veljače 2019.

        

           

   

Među crno-narančastim koricama s motivom sunčevog zalaska i siluetom iz daljine najvidljivijeg građevinskog obilježja Ludbrega, oko kojeg kruži jato “kajkavaca rajskih”, ugnijezdio sam pregršt iskrenih vizija bez velikih i grandioznih namjera. Reklo bi se da sam možda glavom, poput Mjeseca, još nebeskije i više nad metalnom čipkom križa na tornju, pa odande istražujem krajnje rubove zavičaja. Ali boravak među zvijezdama je smjela ideja u kojoj se ne pronalazim niti u njoj osjećam uporište. Moj zavičaj je hod po Zemlji kojoj visinu predstavljaju nebo i njegovi oblaci, kiše i ptice, širinu pronalazim u kruženju Rilkeovim kruzima, a dubinu u promišljanju i osjećajima - moj neobični začudni svijet. Kad ga poklonim drugima, stvara se, pokazalo se, sinergija; dobrodošao zbroj djelotvornih sila s rezultatskim prebačajem. Sinergija čini da njeni pribrojnici kao dodanu vrijednost dobiju tihu radost u svoj unutarnji ustroj, virus zadovoljstva dobro odrađenim poslom, ispunjeni dan, bezbrižnost mravinjaka u svrhovitom kretanju u kojem pojedinačne pozitivne aure sjaje u svojevrsnoj jedinstvenoj raznobojnoj verziji aurore borealis. Okupljena sreća. Tako bih otprilike opisao nedavni događaj predstavljanja spomenutog zavičajnog ekstrakta “Grad v sredini sveta” publici u hramu kulturnog amaterizma, Hrvatskom saboru kulture u Zagrebu. I tu bi mogao biti kraj ovoj priči, kad ne bih, kao i obično, želio proniknuti u dubinu događaja, naučiti ga kao model za neke druge dane koji dolaze. U izmišljenom samoanalitičkom upitniku koji se prelistava u mislima postoji i pitanje: Je li to neka moja moć, tako okupiti ljude u jedinstveni i cjelovit događaj? Odgovor je istovremeno i ugodan i neugodan. Fromm bi rekao: “Paralelno s jačanjem moći čovjek postaje sve siromašniji. Potrebno je prodrmati našu savjest i uvidjeti da postajemo to neljudskiji što više postajemo nadljudi.” Kako se nikad nisam smatrao ni nadčovjekom ni nečovjekom, a ni siromašnim duhom, bit će da već iz samog tog uvjerenja u meni ne raste nikakva posebna moć. Oko mene se, dakle, nismo okupili. Okupili smo se oko proizvoda tima ljudi - oko knjige u kojoj ja imam tek ulogu autora, uz mene recenzentica, urednica, nakladnici, tiskari, knjižničari, grupe za podršku, interpretatori, pjevači, kuhari, trgovci, prijevoznici, pjesnici, pa čak i anegdotalni taksist zaslužan za čuvanje sretnih misli pod novim šeširom… da ne nabrajam. Sinergija ne mari za udjele svojih sastojaka, ona daruje i nagrađuje viškom zadovoljstva na naš cjelokupni račun. Taj sinergijski profit sa zahvalnošću i bez zadrške dijelim sa svima. Ludbreg u srcu!
                                                                                        Aleksandar Horvat

Grad v sredini sveta
Senjal sem
Kak dišiš po lipi
I pokošeni travi,
Koščično olje
Z ravnice zapuhne,
A z brega se duha
Vinska dovleče,
I dim z ognja
Dok kostanj se peče.  
 
Senjal sam
Kak šumiš z platanom,
Brburiš s brzakom,
Na brezi sovu,
Slavujčeka v zoru,
Škanjca v visini,
Cucke v daljini,
V šumi lovca,
Z kapelice zvonca,
Ftičekov pesmu
V ritmu klopoca.
                
Senjal sem
Da si najlepši
V te opravi svetešnji,
V robači nebesko plavi,
Z zelenom crtom
Kaj teče čez tebe,
Z brošom od sonca,
I poljima našitim
Od zlatnoga konca.  

Senjal sam
Da dobre duše čuvaš
Pod krohima svojim,
Veseliš se sima,
Popevaš z njima,
Da već leta i leta
Ludbrežancima si
Sredina sveta.
  
Senjal sem,
Senjal,
A v jutro, na javi,
Se bilo je isto,
Se kaj mi se snilo
Zapraf je bilo.
 
(A. Horvat, 2017)



Emisija VTV-a "Kajkavci"
gost emisije Aleksandar Horvat
veljača 2019.


pogledajte emisiju



Press konferencija povodom najave objavljivanja Sabranih djela Mladena Kerstnera za 90. obljetnicu rođenja

14. 5. 2018. Press konferencija povodom najave objavljivanja Sabranih djela Mladena Kerstnera za 90. obljetnicu rođenja

     

               

     

Ludbreg, malo mjesto smješteno na sjeverozapadu Hrvatske iznjedrilo je mnoga poznata imena iz različitih sfera djelatnosti. Spomenimo samo neke od njih. Rudolf Fizir, konstruktor aviona, Marija Winter, učiteljica i ludbreška kroničarka, Josip Tišljar, hrvatski akademik, Vladimir Filipović, filozof, istražitelj hrvatske baštine i drugi. Među njima svakako značajno mjesto zauzima Mladen Kerstner, književnik, redatelj, glumac, novinar. Ove godine se obilježava 90. obljetnica njegovog rođenja. Ujedno, novinarima je obznanjena najava Sabranih dijela autora, koja bi se objavila po knjigama tako da prva knjiga budu drame i komedije, druga poezija i proza, treća korespondencija, a četvrta studija o samom Mladenu Kerstneru. Pronađeni su neobjavljeni rukopisi, radio drame i drugi materijali na kojima će se raditi i biti objavljeni u Sabranim djelima. Tim povodom održana je konferencija za novinare, pod pokroviteljstvom grada Ludbrega, a u organizaciji Ogranka Matice hrvatske iz Koprivnice i Gradske knjižnice i čitaonice „Mladen Kerstner“. Održana je u pivnici koja nosi naziv po jednom od njegovih djela „Mejaši“, a nalazi se nasuprot njegovoj rodnoj kući.  Na konferenciji su prisustvovali: Dubravko Bilić, gradonačelnik grada Ludbrega, Dražen Ernečić, predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Koprivnici i izvršni urednik Sabranih djela, prof. emeritus Stjepan Hranjec, glavni urednik Sabranih djela, Edita Kutnjak-Zlatar, ravnateljica Knjižnice, Miro Betlehem, tajnik Ogranka Matice hrvatske, Smiljka Bencet, glumica koja je ovjekovječila lik Regice u „Gruntovčanima“ i Martin Sagner, neponovljivi Draž Katalenić-Dudek. Evocirali su uspomene iz vremena snimanja serijala. Posjetili su lokalitete na kojima su snimane pojedine epizode: nekadašnje mjesto gdje se nalazila slastičarna „Kiki“, pivnica, trg, željeznička stanica. Neizostavan je bio posjet lokalitetu „Črešnja“ na Kataleni gdje je također snimljena jedna epizoda „Falinga Imbre Presvetloga“.  Ovdje bi bilo značajno istaknuti repliku Dudeka sa snimanja epizode na željezničkom kolodvoru, kod odlaska u Njemačku, kao poruku mladima koji razmišljaju o napuštanju svoje domovine: „Ja bez doma nemrem, pa kaj nem, da vjutro oči oprem, videl svojega dvorišča, škednja, vrta, lipo pod hižom, kaj ničeg ne više. Gda se toga zmislim, tu vnutri zapeče, a suze vudre v oči, bi se najraje za nekaj prijel i vikal: nejdem, nikam nejdem. Meni je milejše gladen sedeti pod mojom hruškom, neg se bogastvo sveta imeti“.  Koliko su likovi iz „Gruntovčana“ ostavili snažan dojam i kako ih se ljudi sjećaju ispričao je Martin Sagner u jednoj anegdoti o sebi: Vozio se jednog dana taksijem, taksist ga gleda, gleda i pozdravi: „Dobar dan g. Katalenić“. Dan se primicao kraju, a akteri naše priče su, sjedeći ispod črešnje, zadovoljni, sretni, zagrljeni, završili još jednu epizodu, ovaj puta o Mladenu Kerstneru i njegovim djelima. Svaki kadar snimila je ekipa iz HTV-a, a nakon obrade prikazala na 1. programu nacionalne televizije



Predavanje Milivoja Dretara i predstavljanje filma
„Djeca iz sjene" povodom Dana sjećanja na holokaust
12. travnja 2018.

     

Dan sjećanja na holokaust. Da su Židovi bili proganjani i nepoželjni ne samo u Njemačkoj, dokumentirao nam je profesor povijesti Milivoj Dretar, na predavanju o pripadnicima tog manjinskog naroda u Ludbregu. Na žalost, okupacijom, niti tako malo mjesto kao što je bio Ludbreg nije bilo iznimka u iskazivanju mržnje, nepodnošljivosti „drugačijih“. Bili su to ugledni ljudi, trgovci, zanatlije. Živjeli su svoj život u zajednici  u suglasju s ostalim članovima iste. Bili su dobri susjedi, prijatelji. No, život je za njih napisao drugačiju priču. Sa dolaskom okupatora, odrasli i djeca bili su odvedeni u logore iz kojih se nisu vratili. Neki od njih, kako bi spasila svoju djecu, ostavljali su ih kod susjeda, prijatelja. Dobročinstvo i hrabrost tih ljudi rezultiralo je spašavanjem života petero djece od kojih su neki i dan danas živi. Svjedočenje o ondašnjim događajima iznijeli su: Gabriel Nofta, Slavica Runjak, Štefica Vivir i Vilma Vahtarić.

U nastavku prikazana su dva dokumentarna filma: „Djeca iz sjene“ i film o dvjema Židovkama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su rekle NE etiketiranju nacionalnosti, uspjele pobijediti mržnju i preživjeti progon.

Što reći nakon svega? Muk, brisanje suza nakon potresnih svjedočanstava, tihi žamor prisutnih koji navodi  da se zamislimo i postavimo si pitanje: ZAŠTO?

     

  

Ludbreg

Ludbreg, prelepi  moj grad,

saki dan bežim ti v zagrljaj.

Od stareši retko  ko se kulture v tebi zmisli,

samo dok ideju po leke i penziju zdiči.

Vreme se tak žuri,

a tvoj obraz se i dale črleni.

Ti pamtiš naše školske dane i

rišeš  uspomene v slike bez rame.

I nesu Ludbreg samo Bednja,

trg, cerkva, zgrade, več so to si

dobri ljudi i jutrešnja šalica kave.

 

Matija Kos, 7. razred

Voditeljica: Ljudmila Kladić, prof.

  

Ludbreg

Naš lepi grad, Ludbreg se zove i

saki dan nudi događaje nove.

Još je lepši dok ga dežđ namoči,

nema ljudi, mer je, v Ludbregu po noči.

Dojdite v Ludbreg, vidli bute puno stvari

i nejte dati nikome da vam dan pokvari.

Ima Otok mladosti, dvorca, kafiče i škole,

a na trgu slastičarnicu gde imaju kolače i sladolede najbole.

Igralište, banka, cerkva i hoteli, al' to još nije Ludbreg celi.

Ludbreg ima centar sveta, to znaju si, a dok dojdeš k nama videl buš i ti.

Negda zdavnja ženi je palo dete  niz breg

 pa radi toga imamo ime LUDBREG

za kojeg zna, skoro, celi svet!

 

Marta Ivanuša, 7. razred

Voditeljica: Ljudmila Kladić, prof.

Predavanje Milivoja Dretara povodoma
100. rođendan Rikarda Rikija Brzeske

Gaber Kuzma je rekel!

U Danima Mladena Kerstnera, poznatog ludbreškog književnika, dramaturga, Gradska knjižnica Ludbreg prisjetila se jednog velikog glumca koji je bio neizostavni dio tima za gotovo sve Kerstnerove televizijske serije. Tko se s radošću ne bi sjetio antologijskih Gruntovčana i Mejaša, dviju serija koje tako realno odražavaju život Ludbrežana i ostalih Podravaca? Pa dva najpoznatija i po mnogima najbolja hrvatska filma - Babajina Breza te Golikov Tko pjeva, zlo ne misli. Vjerovali ili ne, još na desetke kazališnih uloga, filmskih serija i kino hitova... U svima njima Rikard Brzeska bio je standardni član filmske ekipe, ne doduše u glavnim ulogama, ali ipak igrajući neku zapaženu ulogu.



Pripremajući se za predavanje, prof. Milivoj Dretar prvo je potražio tko su Brzeske. Ustanovio je da je to uistinu rijetko prezime. Acta Croatica piše da su Brzeske u Hrvatskoj Hrvati iz okolice Ludbrega. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u okolici grada Ludbrega. U Hrvatskoj danas živi oko 10 Brzeska u samo četiri domaćinstva. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 20, pa se njihov broj prepolovio. Prisutni su u samo dva hrvatska naselja i to u Velikom Bukovcu (manje od 10) i Starigradu kod Zadra (manje od 5). Prezime Brzeska prisutno je u 14 država širom svijeta. “Brzeczka” nosi oko 50 osoba u Poljskoj, manji broj u Argentini, te manji broj osoba u Americi. U tradiciji naših ljudi postoji priča kako su Brzeske češkog podrijetla i kako su se pred nekoliko stoljeća doselili u ludbreški kraj. Kada su mogli doći Berzeske? Moguće je da su stigli unutar većih skupina doseljenika sredinom 18. stoljeća kada je definitivno minula opasnost od Turaka i kada su ljudi iz središnjih, sjevernih i zapadnih dijelova tadašnje Habsburške Monarhije naseljavali panonski dio Hrvatske.



 Rikard Brzeska rođen je u Zagrebu, 3. travnja 1917., usred Prvog svjetskog rata - najvećeg sukoba u dotadašnjoj ljudskoj prošlosti. Roditelji su mu bili Franjo Brzeska, a majka Angela, rođ. Feifer. Nakon četiri razreda gimnazije započeo je s glumom u dobi od 23 godine, i to u Zagrebu 1940. godine - tako stoji u Pristupnici Društva dramskih umjetnika Narodne Republike Hrvatske kojem je Brzeska pristupio 1951.



U vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1941. - 1944. polazio je glumačku školu i završio tri razreda. S radom je započeo u Narodnom kazalištu Zagreb. U vrijeme dok je popunjavao pristupnicu Društvu, već je ostvario niz zapaženih uloga na kazališnim daskama. U Splitu je glumio Proždara u Ljubavnicima, Tatarina prema scenariju Na dnu Maksima Gorkog, Bojčinskog u Gogoljevoj komediji Revizor. U Splitu je proveo skoro tri godine, i to one najgore, poslijeratne godine upamćene po ubrzanoj obnovi države.



Od 1948. nastupa za Narodno kazalište Rijeka. Tu je odigrao Alfreda Doolitlea u Pygmalionu, Spletka u Shakespearovom Sanu ljetne noći, Juana Crvenog u de Veginom Ovčjem izvoru.



Potom je glumio Gvardijana u Celjskim grofovima koji su se prikazivali u siječnju 1951. Poznata je to trosatna drama u 5 činova o životu srednjovjekovnih velikaša, a glavna priča je o poznatoj nedozvoljenoj i tragičnoj ljubavi Fridrika Celjskog i Veronike Desinićke. Takve predstave koje su u pozitivnom duhu prikazivale mukotrpni život kmetova bile su tada jako popularne. Potom je zapaženiju ulogu imao u dvočinskoj komediji Drag Ruth Normana Krasne. Bila je to vrlo popularna izvedba koja je i u samom Broadwayu prikazana preko 700 puta. Rikard Brzeska tu je odigrao narednika Chucka Vincenta. Do sredine 1950-ih Brzeska je glumio u predstavama: Dobar vojak Švejk, dosjetljiva djevojka, Diogeneš, Hvalisavi vojnik, Gospodsko dijete i mnoge druge...



Riki Brzeska bio je visok, markantan, lijepog snažnog glasa s onim posebnim kajkavskim akcentom. Prema dostupnoj, ali vrlo šturoj biografiji, Brzeskina prva filmska uloga je bila u Hanžekovićevom “Svoga tela gospodar” iz 1957. Tu je glumio s poznatom Marijom Kohn, Nelom Eržišnik i Mladenom Šermentom. Isti glumac, Šerment, pojavio se u još nizu drugih uloga zajedno s Brzeskom. Poznati Presvetli igrao je sve do poznih dana zajedno s našim Rikijem. Sljedeće 1958. godine Riki je imao manju ulogu u Santisovom jugoslavensko-talijanskom filmu La strada lunga un anno (Cesta duga godinu dana) koji je bio nominiran za Oskara.



 Tah-Sha-Tunga (Rikard Brzeska), der Häuptling der Assiniboins (mit Winnetou und Ribanna), verhandelt mit Lieutenant Merril (Terrence Hill, damals nannte er sich noch Mario Girotti)  


Glumio je i u Signalima nad gradom, Austerlitzu, Licem u lice. U njemačkom pustolovnom filmu Winnetou iz 1964. odigrao je ulogu Indijanca Tah-Sha-Tunge. Tada je glumio s najvećim imenima kinematografije - Klausom Kinskim, Perrom Briceom, Karin Dor.

A potom je došla Breza. Najbolji film ikad. Ante Babaja je okupio odličnu ekipu sa Šovagovićem, Živojinovićem, Sagnerom, Eržišnikovom i Kosirovom. Riki Brzeska glumio je Janičinog oca Janka Godinića.



 Od 1967. -1970. glumio je u još 7 filmova, čak u tri 1968. Snimao je radio-emisije, dokumentarce, drame. Još u kazališnim danima priznao je da najviše voli komediju. I tada je dobio komediju - jednu od najboljih, i danas rado gledanu: Tko pjeva, zlo ne misli. Najpoznatiji Golikov film snimljen je prema Majerovom Dnevniku malog Perice koji govori o gornjogradskoj obitelji Šafranek. Dok se tata Franjo ljutio, najčešće bi završio u Žnidaršićevoj birtiji na dobrom gemištu i raspravi o problemima u svijetu poput talijanskog napada na Abesiniju. A upravo je Riki glumio nagluhog birtijaša koji je bio osuđen na beskrajne lamentacije gostiju.



 Iste godine, 1970. Riki glumi u Papićevim Lisicama. I tu je jaka ekipa: Fabijan Šovagović, Jagoda Kaloper, Ivica Vidović. A te iste godine počinje i snimanje Kerstnerovih Mejaša. Redatelj Ivo Vrbanić ostvaruje izvrsnu više epizodnu seriju koja se snima u okolici Ludbrega, većinom u Hrženici. Brzeska glumi u 4 od 6 epizoda, lokalnog probisveta Gabera Požgaja. Vera Orlović bila je njegova filmska supruga. Čaša gemišta, cigaretlini u rukama i kartanje u birtiji bili su mu draži od bilo kakvog ženskog društva. Gaber čak u jednom času postaje i kustos vinskog muzeja koji ljudima tumači opasnosti od vina.



Već su se 1969. snimile Kolinje, istog tekstopisca - Mladena Kerstnera. Prikazane su na Staru godinu 1970. kao pilot epizoda budućih Mejaša. I tu je sad ekipa koja iz Mejaša prelazi na novi projekt - Gruntovčane. Izvornost profila likova, kajkavština, pošalice i izreke na podravski način, odličan zaplet radnje i moralna pouka na kraju - sve je to držalo gledatelje 50-ak minuta pred ekranom. Riki Brzeska opet glumi seoskog propalicu Gabera Kuzmu. Skupa sa Zvonimirom Torjancem - lugarom Pištom i Jožom Šebom - šintarom Čvarkešom, Brzeskin lik Gaber postaje dio nerazdvojne trojke. Dane provodi u krčmi, s kartama, pri biljaru, naslonjeni na šank ili u ismijavanju drugih. Dudek, kojeg tumači Martin Sagner, omiljena im je žrtva. Oni koji su poznali Rikija Brzesku rekli su da je Gaber Kuzma isti on, da si baš pašu ko likovi. Likovi iz Gruntovčana vrhunac su karijere za Šebu i Brzeskog.



Rikard Brzeska je potjecao iz bukovečkog kraja, točnije Novog Sela gdje su Brzeske imali svoju obiteljsku kuću. Tu je mali Riki provodio mnogo vremena. Često je boravio i u Ludbregu. Govorio je njemački i češki jezik. Kasnije je oženio šest godina mlađu glumicu Ivonu Grünbaum. U Rijeci im se 1950. rodila kći Dubravka. Ivona je 1957. - 1981. glumila u zagrebačkom kazalištu Komedija. No, Dubravka je umrla u dobi od 45 godina od teške bolesti te pokopana na Mirogoju, u grobnici Grünbaumovih. Rikard je često posjećivao Ludbreg i prijateljevao s mnogim Ludbrežanima. Uvijek je bio galantan i spreman na šalu. Onakav kakav je bio u Gruntovčanima, većinom ga pamte i ostali. Rikard Brzeska umro je 7. siječnja 2005. u dobi od 87 godina. Pokopan je 13.1. u grobnici 56, polje 136, groblja Mirogoj u istom grobu sa svojim roditeljima. Na sprovodu su se okupili brojni prijatelji i kolege iz kazališta i filma. Za zadnji su se puta prisjetili legendarnog Rikarda Rikija Brzeske i oprostili se od ovog umjetnika.



 Neka mu vječna slava. Time je prof. Milivoj Dretar završio predavanje “Gaber Kuzma je rekel!” održano u Gradskoj knjižnici 25. studenog 2017. godine.



Gospođa Zlata Brzeska podijelila je s publikom sjećanja na Rikarda, daljnjeg rođaka njezinog supruga i rekla da je bio u duši običan seoski čovjek ali u stvarnosti veliki džentlmen.



Gospodin Ivan Zadravec iz Novog Sela, sjeća se dobro Rikija koji je dolazeći u svoje rodno mjesto obilazio svoje prijatelje na biciklu koji mještani još uvijek čuvaju.

         




Putopisni zapisi ludbreških hvatačica snova

Kliknite na poveznicu:

Zapisi Camino, Portugal:
1. dio

2. dio

3. dio

     

Proteklog vikenda, 1. srpnja 2017. u Hrvatskom saboru kulture u Zagrebu odžan je 36. Susret hrvatskih zavičajnih književnika. Susretu prethodi natječaj putem kojeg autori prijavljuju svoje poetske, prozne ili dramske radove na prosudbu stručnog povjerenstva (Ivan Babić, književnik; Ozana Iveković, teatrologinja i dramska pedagogonja; Miroslav Mičanović, književnik).
Ove godine u kategoriji poezije na kajkavskom jeziku i Ludbreg je imao svog predstavnika, Aleksandra Horvata koji je od ove godine član Hrvatskog sabora kulture i amaterski se bavi pisanjem poezije na kajkavskom. Na ovom natjećaju za svoj rad je dobio Priznanje Hrvatskog sabora kulture s pozivom na sudjelovanje na suretu i interpretaciju svoje pjesme "Tragi".

- Zahvaljujem svima koji su utjecali na mene da se okušam u ovoj vrsti umjetnosti. Mene najviše veseli kad moje radove pohvale moji prijatelji i sugrađani, to je najbolje mjerilo i ono mi donosi najviše zadovoljstva. No ponekad čovjek poželi testirati samog sebe u nekim drugim mjernim jedinicama, u stručnim krgovima, pred nekim drugim nepoznatim ljudima, jednostavno zbog provjere smjera. Prvi put sam se prijavio na neki poetski natječaj i ovo mi je prvo službeno priznanje ikad. Zadovoljan sam. Prijavilo se 87 autora iz cijele Hrvatske, s 391 pjesmom, dodijeljene su dvije Plakete, 12 Pohvalnica i 24 Priznanja. Lijepo je biti u takvom društvu, među majstorima riječi od kojih su gotovo svi več izdali neke zbirke, a neki čak i desetak. Posebno mi je drago da su od tri moja rada, stručnjaci izabrali baš pjesmu koja govori o Ludbregu. Utoliko je moj ponos bio veći. Za mene amatera ovo je, kao što sam i tamo rekao, olimpijsko zlato i srce mi je bilo puno. U dva dana, koliko traje ovaj susret, imali smo i poetsku radionicu koju je vodila književnica Božica Jelušić, a na kojem sam stekao nove prijatelje, neka nova znanja i ideje, a posebno novu motivaciju da i dalje pišem u slobodno vrijeme. Ovo su zaista bila dva odlična dana. kaže Aleksandar.

BRANKO BUDIMIR, rođen je 1958. g. u Splitu, od osnovne škole živi u Zagrebu, slikarstvo je učio u slikarskoj školi na Rakovom perivoju. Hospitirao je na Akademiji likovne umjetnosti u atelijerima profesora Friščića, Tišljara i Slavka Marića. Surađuje sa mnogim galerijama u Hrvatskoj, poglavito onima koje su prezentirane na internetskim portalima, kao npr. Akademija-art. Učesnik je brojnih kolonija, te kontinuirano izlaže na skupnim i samostalnim izložbama u Zagrebu, Poreču, Splitu, Korčuli, Kastavu, rovinjskoj “Grisii”, Čakovcu, Paleta festu u Varaždinu. Kao jedini hrvatski slikar izlagao je na Azorskim otocima. Član je Likovnog udruženja Ludbreg. Živi kao profesionalni slikar u Zagrebu i Ludbregu.
Gostovao je sa svojom izložbom veduta ludbrega u Knjižnici te je tom prigodom poklonio i nekoliko slika za našu Zavičajnu zbirku.

     


VANDA BILINSKI

GORAN PETRAČ

rođen je u Ludbregu 1961. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vasilija Josipa Jordana. Sakralne teme zaokupljaju ga i kao motiv i kao sadržaj pa im se ciklički vraća i na osobit način rješava njihove ikonografske datosti i simboličko značenje dajući kompoziciji uvjerljivost i pregršt asocijacija na zajedništvo neba i zemlje u kojem se odvija život čovjeka. Petrač unutar hrvatske suvremene likovne produkcije slovi kao nastavljač oniričkog slikarstva. Odlikuje ga visoka razina slikarskog umijeća, na mah prepoznatljiv duktus i uzvišeno motrište njegovih pikturalnih spoznaja svijeta i sebe sâmoga u letu iluzionističkih kazivanja. Figuralne kompozicije usred žitnih polja, slike metamorfoza ljudskih tijela, pejzažni prospekti, svjetlosni refleksi dalekih obzorja i mikrostrukture kamenih zapisa motivi su koji ispunjavaju metafizički prostor Petračeva slikarstva. Prizori nabijeni zavičajnim znakovljem i kadrovi uzbibanih oranica s reljefno modeliranom grudom kruha slike su umjetnikova putovanja u iskon postanka. O njegovu opusu monografiju je napisao Stanko Špoljrić 2013. godine.

rođena je 13. 11. 1950. godine u Ludbregu. Prije 25 godina ušla je u svijet likovnosti, nastojeći se izraziti u različitim likovnim tehnikama. Izlagala je u zemlji i inozemstvu. Učestvovala je na mnogim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera.
U studio za keramiku Blaženke Šoić Štebih 1995. godine stiče prva iskustva u radu sa glinom i od tada se posvetila keramici.
Od 1999. do 2015. godine vodila je galeriju ZB ART u Ludbregu, zajedno sa svojim suprugom Zlatkom.
Od 2004. do 2015. godine. predsjednica je udruge “ARTUM” centar za umjetničko stvaralaštvo u Ludbregu i voditeljica Škole keramike, crtanja i slikanja za djecu i odrasle.
Njezina likovna ostvarenja nalaze se u mnogim izložbenim prostorima kao i privatnim zbirkama.
Članica je udruženja KERAMEIKON.
Sudjelovala je na izložbi koju je organizirala Knjižnica na temu Gruntovčana te u programu posvećenom Boži Hlastecu.

       

ZRINKA MUTIĆ rođena je 3. lipnja 1955. godine u Pakracu. Najljepše uspomene iz djetinjstva veže uz Istarski gradić Oprtalj, gdje živi do svoje desete godine. Od tada živi u Ludbregu. Godine 1995. učlanila se u Likovno udruženje Ludbreg da bi se intenzivnije bavila slikanjem. Učila je gledajući druge slikare, usvajajući kritike školovanih pedagoga i slikara. Iza autorice je više samostalnih i skupnih izložbi kako u Hrvatskog tako i u inozemstvu. Slikarica za sebe kaže da što više (na)učiš vidiš koliko još puno ne znaš. A to je dobro! Znači da ću još dugo, dugo slikati, kaže gđa. Mutić...
Sa nekoliko svojih radaova obogatila je našu Zavičajnu zbirku.



Mladen Kerstner

          

            

            



Marija Winter

                 




Stare razglednice Ludbrega