Gaber Kuzma je rekel!

100. rođendan Rikarda Rikija Brzeske
U Danima Mladena Kerstnera, poznatog ludbreškog književnika, dramaturga, Gradska knjižnica Ludbreg prisjetila se jednog velikog glumca koji je bio neizostavni dio tima za gotovo sve Kerstnerove televizijske serije. Tko se s radošću ne bi sjetio antologijskih Gruntovčana i Mejaša, dviju serija koje tako realno odražavaju život Ludbrežana i ostalih Podravaca? Pa dva najpoznatija i po mnogima najbolja hrvatska filma - Babajina Breza te Golikov Tko pjeva, zlo ne misli. Vjerovali ili ne, još na desetke kazališnih uloga, filmskih serija i kino hitova... U svima njima Rikard Brzeska bio je standardni član filmske ekipe, ne doduše u glavnim ulogama, ali ipak igrajući neku zapaženu ulogu.



Pripremajući se za predavanje, prof. Milivoj Dretar prvo je potražio tko su Brzeske. Ustanovio je da je to uistinu rijetko prezime. Acta Croatica piše da su Brzeske u Hrvatskoj Hrvati iz okolice Ludbrega. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u okolici grada Ludbrega. U Hrvatskoj danas živi oko 10 Brzeska u samo četiri domaćinstva. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 20, pa se njihov broj prepolovio. Prisutni su u samo dva hrvatska naselja i to u Velikom Bukovcu (manje od 10) i Starigradu kod Zadra (manje od 5). Prezime Brzeska prisutno je u 14 država širom svijeta. “Brzeczka” nosi oko 50 osoba u Poljskoj, manji broj u Argentini, te manji broj osoba u Americi. U tradiciji naših ljudi postoji priča kako su Brzeske češkog podrijetla i kako su se pred nekoliko stoljeća doselili u ludbreški kraj. Kada su mogli doći Berzeske? Moguće je da su stigli unutar većih skupina doseljenika sredinom 18. stoljeća kada je definitivno minula opasnost od Turaka i kada su ljudi iz središnjih, sjevernih i zapadnih dijelova tadašnje Habsburške Monarhije naseljavali panonski dio Hrvatske.



 Rikard Brzeska rođen je u Zagrebu, 3. travnja 1917., usred Prvog svjetskog rata - najvećeg sukoba u dotadašnjoj ljudskoj prošlosti. Roditelji su mu bili Franjo Brzeska, a majka Angela, rođ. Feifer. Nakon četiri razreda gimnazije započeo je s glumom u dobi od 23 godine, i to u Zagrebu 1940. godine - tako stoji u Pristupnici Društva dramskih umjetnika Narodne Republike Hrvatske kojem je Brzeska pristupio 1951.



U vrijeme Drugog svjetskog rata, od 1941. - 1944. polazio je glumačku školu i završio tri razreda. S radom je započeo u Narodnom kazalištu Zagreb. U vrijeme dok je popunjavao pristupnicu Društvu, već je ostvario niz zapaženih uloga na kazališnim daskama. U Splitu je glumio Proždara u Ljubavnicima, Tatarina prema scenariju Na dnu Maksima Gorkog, Bojčinskog u Gogoljevoj komediji Revizor. U Splitu je proveo skoro tri godine, i to one najgore, poslijeratne godine upamćene po ubrzanoj obnovi države.



Od 1948. nastupa za Narodno kazalište Rijeka. Tu je odigrao Alfreda Doolitlea u Pygmalionu, Spletka u Shakespearovom Sanu ljetne noći, Juana Crvenog u de Veginom Ovčjem izvoru.



Potom je glumio Gvardijana u Celjskim grofovima koji su se prikazivali u siječnju 1951. Poznata je to trosatna drama u 5 činova o životu srednjovjekovnih velikaša, a glavna priča je o poznatoj nedozvoljenoj i tragičnoj ljubavi Fridrika Celjskog i Veronike Desinićke. Takve predstave koje su u pozitivnom duhu prikazivale mukotrpni život kmetova bile su tada jako popularne. Potom je zapaženiju ulogu imao u dvočinskoj komediji Drag Ruth Normana Krasne. Bila je to vrlo popularna izvedba koja je i u samom Broadwayu prikazana preko 700 puta. Rikard Brzeska tu je odigrao narednika Chucka Vincenta. Do sredine 1950-ih Brzeska je glumio u predstavama: Dobar vojak Švejk, dosjetljiva djevojka, Diogeneš, Hvalisavi vojnik, Gospodsko dijete i mnoge druge...



Riki Brzeska bio je visok, markantan, lijepog snažnog glasa s onim posebnim kajkavskim akcentom. Prema dostupnoj, ali vrlo šturoj biografiji, Brzeskina prva filmska uloga je bila u Hanžekovićevom “Svoga tela gospodar” iz 1957. Tu je glumio s poznatom Marijom Kohn, Nelom Eržišnik i Mladenom Šermentom. Isti glumac, Šerment, pojavio se u još nizu drugih uloga zajedno s Brzeskom. Poznati Presvetli igrao je sve do poznih dana zajedno s našim Rikijem. Sljedeće 1958. godine Riki je imao manju ulogu u Santisovom jugoslavensko-talijanskom filmu La strada lunga un anno (Cesta duga godinu dana) koji je bio nominiran za Oskara.



 Tah-Sha-Tunga (Rikard Brzeska), der Häuptling der Assiniboins (mit Winnetou und Ribanna), verhandelt mit Lieutenant Merril (Terrence Hill, damals nannte er sich noch Mario Girotti)  


Glumio je i u Signalima nad gradom, Austerlitzu, Licem u lice. U njemačkom pustolovnom filmu Winnetou iz 1964. odigrao je ulogu Indijanca Tah-Sha-Tunge. Tada je glumio s najvećim imenima kinematografije - Klausom Kinskim, Perrom Briceom, Karin Dor.

A potom je došla Breza. Najbolji film ikad. Ante Babaja je okupio odličnu ekipu sa Šovagovićem, Živojinovićem, Sagnerom, Eržišnikovom i Kosirovom. Riki Brzeska glumio je Janičinog oca Janka Godinića.



 Od 1967. -1970. glumio je u još 7 filmova, čak u tri 1968. Snimao je radio-emisije, dokumentarce, drame. Još u kazališnim danima priznao je da najviše voli komediju. I tada je dobio komediju - jednu od najboljih, i danas rado gledanu: Tko pjeva, zlo ne misli. Najpoznatiji Golikov film snimljen je prema Majerovom Dnevniku malog Perice koji govori o gornjogradskoj obitelji Šafranek. Dok se tata Franjo ljutio, najčešće bi završio u Žnidaršićevoj birtiji na dobrom gemištu i raspravi o problemima u svijetu poput talijanskog napada na Abesiniju. A upravo je Riki glumio nagluhog birtijaša koji je bio osuđen na beskrajne lamentacije gostiju.



 Iste godine, 1970. Riki glumi u Papićevim Lisicama. I tu je jaka ekipa: Fabijan Šovagović, Jagoda Kaloper, Ivica Vidović. A te iste godine počinje i snimanje Kerstnerovih Mejaša. Redatelj Ivo Vrbanić ostvaruje izvrsnu više epizodnu seriju koja se snima u okolici Ludbrega, većinom u Hrženici. Brzeska glumi u 4 od 6 epizoda, lokalnog probisveta Gabera Požgaja. Vera Orlović bila je njegova filmska supruga. Čaša gemišta, cigaretlini u rukama i kartanje u birtiji bili su mu draži od bilo kakvog ženskog društva. Gaber čak u jednom času postaje i kustos vinskog muzeja koji ljudima tumači opasnosti od vina.



Već su se 1969. snimile Kolinje, istog tekstopisca - Mladena Kerstnera. Prikazane su na Staru godinu 1970. kao pilot epizoda budućih Mejaša. I tu je sad ekipa koja iz Mejaša prelazi na novi projekt - Gruntovčane. Izvornost profila likova, kajkavština, pošalice i izreke na podravski način, odličan zaplet radnje i moralna pouka na kraju - sve je to držalo gledatelje 50-ak minuta pred ekranom. Riki Brzeska opet glumi seoskog propalicu Gabera Kuzmu. Skupa sa Zvonimirom Torjancem - lugarom Pištom i Jožom Šebom - šintarom Čvarkešom, Brzeskin lik Gaber postaje dio nerazdvojne trojke. Dane provodi u krčmi, s kartama, pri biljaru, naslonjeni na šank ili u ismijavanju drugih. Dudek, kojeg tumači Martin Sagner, omiljena im je žrtva. Oni koji su poznali Rikija Brzesku rekli su da je Gaber Kuzma isti on, da si baš pašu ko likovi. Likovi iz Gruntovčana vrhunac su karijere za Šebu i Brzeskog.



Rikard Brzeska je potjecao iz bukovečkog kraja, točnije Novog Sela gdje su Brzeske imali svoju obiteljsku kuću. Tu je mali Riki provodio mnogo vremena. Često je boravio i u Ludbregu. Govorio je njemački i češki jezik. Kasnije je oženio šest godina mlađu glumicu Ivonu Grünbaum. U Rijeci im se 1950. rodila kći Dubravka. Ivona je 1957. - 1981. glumila u zagrebačkom kazalištu Komedija. No, Dubravka je umrla u dobi od 45 godina od teške bolesti te pokopana na Mirogoju, u grobnici Grünbaumovih. Rikard je često posjećivao Ludbreg i prijateljevao s mnogim Ludbrežanima. Uvijek je bio galantan i spreman na šalu. Onakav kakav je bio u Gruntovčanima, većinom ga pamte i ostali. Rikard Brzeska umro je 7. siječnja 2005. u dobi od 87 godina. Pokopan je 13.1. u grobnici 56, polje 136, groblja Mirogoj u istom grobu sa svojim roditeljima. Na sprovodu su se okupili brojni prijatelji i kolege iz kazališta i filma. Za zadnji su se puta prisjetili legendarnog Rikarda Rikija Brzeske i oprostili se od ovog umjetnika.



 Neka mu vječna slava. Time je prof. Milivoj Dretar završio predavanje “Gaber Kuzma je rekel!” održano u Gradskoj knjižnici 25. studenog 2017. godine.



Gospođa Zlata Brzeska podijelila je s publikom sjećanja na Rikarda, daljnjeg rođaka njezinog supruga i rekla da je bio u duši običan seoski čovjek ali u stvarnosti veliki džentlmen.



Gospodin Ivan Zadravec iz Novog Sela, sjeća se dobro Rikija koji je dolazeći u svoje rodno mjesto obilazio svoje prijatelje na biciklu koji mještani još uvijek čuvaju.


         



Putopisni zapisi ludbreških hvatačica snova

Kliknite na poveznicu:

Zapisi Camino, Portugal:
1. dio

2. dio

3. dio



Priznanje za poeziju Aleksandru Horvatu


     

Proteklog vikenda, 1. srpnja 2017. u Hrvatskom saboru kulture u Zagrebu odžan je 36. Susret hrvatskih zavičajnih književnika. Susretu prethodi natječaj putem kojeg autori prijavljuju svoje poetske, prozne ili dramske radove na prosudbu stručnog povjerenstva (Ivan Babić, književnik; Ozana Iveković, teatrologinja i dramska pedagogonja; Miroslav Mičanović, književnik).
Ove godine u kategoriji poezije na kajkavskom jeziku i Ludbreg je imao svog predstavnika, Aleksandra Horvata koji je od ove godine član Hrvatskog sabora kulture i amaterski se bavi pisanjem poezije na kajkavskom. Na ovom natjećaju za svoj rad je dobio Priznanje Hrvatskog sabora kulture s pozivom na sudjelovanje na suretu i interpretaciju svoje pjesme "Tragi".

- Zahvaljujem svima koji su utjecali na mene da se okušam u ovoj vrsti umjetnosti. Mene najviše veseli kad moje radove pohvale moji prijatelji i sugrađani, to je najbolje mjerilo i ono mi donosi najviše zadovoljstva. No ponekad čovjek poželi testirati samog sebe u nekim drugim mjernim jedinicama, u stručnim krgovima, pred nekim drugim nepoznatim ljudima, jednostavno zbog provjere smjera. Prvi put sam se prijavio na neki poetski natječaj i ovo mi je prvo službeno priznanje ikad. Zadovoljan sam. Prijavilo se 87 autora iz cijele Hrvatske, s 391 pjesmom, dodijeljene su dvije Plakete, 12 Pohvalnica i 24 Priznanja. Lijepo je biti u takvom društvu, među majstorima riječi od kojih su gotovo svi več izdali neke zbirke, a neki čak i desetak. Posebno mi je drago da su od tri moja rada, stručnjaci izabrali baš pjesmu koja govori o Ludbregu. Utoliko je moj ponos bio veći. Za mene amatera ovo je, kao što sam i tamo rekao, olimpijsko zlato i srce mi je bilo puno. U dva dana, koliko traje ovaj susret, imali smo i poetsku radionicu koju je vodila književnica Božica Jelušić, a na kojem sam stekao nove prijatelje, neka nova znanja i ideje, a posebno novu motivaciju da i dalje pišem u slobodno vrijeme. Ovo su zaista bila dva odlična dana. kaže Aleksandar.



Tragi


Da bi za menom ostajali tragi,
Ludbreg moj dragi.
Ti bi bil celi
Z tragi pokriti,
Èak i tam
De si najbolje skriti.

Jer sikud sam po tebi
Nekaj naiskaval.
Sikud sam prešel,
Kud smera si daval,
Z koraki brojil vulice stare,
zemljane steze i trotovare.

V tebi je prešel život moj celi,
Ludbreg moj beli,
Da bi ta moja leta
Davala svetla,
Te bi lampe
Za se ljude drage,
Po celomu tebi,
Posvetlile moje trage.

(A. Horvat 2017)


SILVIJA BENKOVIĆ
rođena je 19. rujna 1950. godine u Varaždinu. Slikarstvom se ozbiljnije počinje baviti 1983. godine, a kontinuirano izlaže već od 1984. godine. Do danas je priredila 20 samostalnih izložbi i sudjelovala na oko 150 kolektivnih u Hrvatskoj i inozemstvu.
Sudjelovala je u radu brojnih likovnih kolonija u zemlji (Zagreb, Rijeka, Daruvar, Čakovec, Jastrebarsko, Varaždin …) i inozemstvu (Austrija, Mađarska, Slovenija), a jedna je od organizatora Likovne kolonije „Julijana Erdödy Draskowich“ Trakošćan Varaždin.
Sudjelovala je na mnogim humanitarnim aukcijama.
Već niz godina objavljuje ilustracije u časopisu „Veterinarska stanica“.
Za najbolje likovno djelo primila je Priznanje na Republičkim susretima likovnih stvaraoca 1987.g. a 2009. g. nagradu LUV-a.
Članica LUV-a je od 1983 godine.

Nakon izložbe "Cvjetna rapsodija" koja je održana u našoj Knjižnici, poklonila je jedan svoj rad za našu Zavičajnu zbirku.




BRANKO BUDIMIR,
rođen je 1958. g. u Splitu, od osnovne škole živi u Zagrebu, slikarstvo je učio u slikarskoj školi na Rakovom perivoju. Hospitirao je na Akademiji likovne umjetnosti u atelijerima profesora Friščića, Tišljara i Slavka Marića. Surađuje sa mnogim galerijama u Hrvatskoj, poglavito onima koje su prezentirane na internetskim portalima, kao npr. Akademija-art. Učesnik je brojnih kolonija, te kontinuirano izlaže na skupnim i samostalnim izložbama u Zagrebu, Poreču, Splitu, Korčuli, Kastavu, rovinjskoj “Grisii”, Čakovcu, Paleta festu u Varaždinu. Kao jedini hrvatski slikar izlagao je na Azorskim otocima. Član je Likovnog udruženja Ludbreg. Živi kao profesionalni slikar u Zagrebu i Ludbregu.
Gostovao je sa svojom izložbom veduta ludbrega u Knjižnici te je tom prigodom poklonio i nekoliko slika za našu Zavičajnu zbirku.


     


VANDA BILINSKI
rođena je 27. 1. 1944. u Zagrebu, gdje je i odrasla. Pohađala je Gimnaziju i zatim studirala kemiju te 1968. diplomirala na Sveučilištu u Zagrebu.
1969. odlazi u Švicarsku u farmaceutsku tvornicu u Baselu. 1970.-1975. studij i doktorat na Univerzitetu u Zürichu, promocija na odjelu organske kemije.
Od 1970. do 2008. radila je u različitim područjima, prvo naučno - istraživački rad na Univerzitetu u Zürichu, zatim u Institutu za medicinsku statistiku, pa dugo godina u marketingu farmaceutskih proizvoda i sada u izdavačkoj kući koja je specijalizirana za knjige i časopise iz područja medicine. 2006. godine intenzivno se posvetila izradi skulptura od keramike, gipsa, a posebice iz kamena (steatit i alabaster). Izlagala je na raznim izložbama u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji i Švicarskoj.
Nagrađena je 2. nagradom Swiss artist contest 2013. u Italiji za skulpturu SEDNAII.
Živi između Zagreba i Züricha. Član je udruženja umjetnika HDNU i Kerameikon u Hrvatskoj i “Artischock” u Švicarskoj.
Sudjelovala je na izložbi koju je organizirala Knjižnica na temu Gruntovčana.




GORAN PETRAČ
rođen je u Ludbregu 1961. godine. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Vasilija Josipa Jordana. Sakralne teme zaokupljaju ga i kao motiv i kao sadržaj pa im se ciklički vraća i na osobit način rješava njihove ikonografske datosti i simboličko značenje dajući kompoziciji uvjerljivost i pregršt asocijacija na zajedništvo neba i zemlje u kojem se odvija život čovjeka. Petrač unutar hrvatske suvremene likovne produkcije slovi kao nastavljač oniričkog slikarstva. Odlikuje ga visoka razina slikarskog umijeća, na mah prepoznatljiv duktus i uzvišeno motrište njegovih pikturalnih spoznaja svijeta i sebe sâmoga u letu iluzionističkih kazivanja. Figuralne kompozicije usred žitnih polja, slike metamorfoza ljudskih tijela, pejzažni prospekti, svjetlosni refleksi dalekih obzorja i mikrostrukture kamenih zapisa motivi su koji ispunjavaju metafizički prostor Petračeva slikarstva. Prizori nabijeni zavičajnim znakovljem i kadrovi uzbibanih oranica s reljefno modeliranom grudom kruha slike su umjetnikova putovanja u iskon postanka. O njegovu opusu monografiju je napisao Stanko Špoljrić 2013. godine.




ŠTEFANIJA BARANAŠIĆ
rođena je 13. 11. 1950. godine u Ludbregu. Prije 25 godina ušla je u svijet likovnosti, nastojeći se izraziti u različitim likovnim tehnikama. Izlagala je u zemlji i inozemstvu. Učestvovala je na mnogim likovnim kolonijama humanitarnog karaktera.
U studio za keramiku Blaženke Šoić Štebih 1995. godine stiče prva iskustva u radu sa glinom i od tada se posvetila keramici.
Od 1999. do 2015. godine vodila je galeriju ZB ART u Ludbregu, zajedno sa svojim suprugom Zlatkom.
Od 2004. do 2015. godine. predsjednica je udruge “ARTUM” centar za umjetničko stvaralaštvo u Ludbregu i voditeljica Škole keramike, crtanja i slikanja za djecu i odrasle.
Njezina likovna ostvarenja nalaze se u mnogim izložbenim prostorima kao i privatnim zbirkama.
Članica je udruženja KERAMEIKON.
Sudjelovala je na izložbi koju je organizirala Knjižnica na temu Gruntovčana te u programu posvećenom Boži Hlastecu.

       

ZRINKA MUTIĆ rođena je 3. lipnja 1955. godine u Pakracu. Najljepše uspomene iz djetinjstva veže uz Istarski gradić Oprtalj, gdje živi do svoje desete godine. Od tada živi u Ludbregu. Godine 1995. učlanila se u Likovno udruženje Ludbreg da bi se intenzivnije bavila slikanjem. Učila je gledajući druge slikare, usvajajući kritike školovanih pedagoga i slikara. Iza autorice je više samostalnih i skupnih izložbi kako u Hrvatskog tako i u inozemstvu. Slikarica za sebe kaže da što više (na)učiš vidiš koliko još puno ne znaš. A to je dobro! Znači da ću još dugo, dugo slikati, kaže gđa. Mutić...
Sa nekoliko svojih radaova obogatila je našu Zavičajnu zbirku.



Mladen Kerstner

          

            

            



Marija Winter

                 








Stare razglednice Ludbrega